Author Topic: Enciklopedija Fudbala (Istorija)  (Read 9305 times)

0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
Enciklopedija Fudbala (Istorija)
« on: July 08, 2007, 20:08:13 »
Ovaj Topic ce biti izradjen za koji dan , a dali ce biti pusten videcemo sa Bexom ,
sta zelim recii Ovako ide:  Ako neko zeli nekog igraca kojeg voli ,odma mu nadjem u Knjigama koje sam kupio a zovu se (Enciklopedija Fudbala) to je knjiga Istorije fudbalera, trenera ,sudija ,stadiona ,fiziterapeuta sto se sve tice fudballa onda i neke mere fudballa kao na primer za pocetnike ko ne zna sta je korner ,penal,akcija,lopta,kazneni proostor, mreza,slobodan udarac ,stadion itd.. veoma je zanimljiva knjiga pa sad pisitee., Sta spada jos tu Evropskih Kupovi Lige Sampiona Osvajaci rezultati itd.
 da sve izbacimo sta treba....  kratko receno zanima me sve o.. tom i tome .... odma ce biti ubacenoo.
 Pitanja mozete slati porukama Send Message!
nesto je izbaceno dole pa procitajte sta je to i dali zelite u opste da znate jeli vredno necemu na ovom balkanskom forumu fanova FCJ.

                                          ENCIKLOPEDIJA FUDBALA

                                                              A-Dz


                                                Predgovor

Enciklopedija fudballa sadrzi detaljne,sazete I pregledno ,po azbucnom redu,izlozene odrednice posvecene prvi put u ovakvom izdanju samo jednoj sportskoj igri – fudbalu.

Obuhvatajuci razlicite aspekte fudbalske igre,istoriju svetskog I nacionalnog fudbala,glavne aktere- istaknute fudbalere,kao I sve neposredne I posredne ucesnike fudbalskih utakmica,selektore,trenere,sudije ,fudbalske poslenike,lekare,fizioterapeute,novinare,hronicare i navijace,Enciklopedija fudbala predstavlja sveobuhvatno I,moze se pravom reci,reprezentativno izadnje.
Predstavljen je ,izmedju ostalog ,razvoj fudbalske igre od njenih pocetaka 19.veku u Engleskoj ,pa sve do fudbalskih takmicenja  pocetkom 21 .veka ,kada fudbal osim svetski popularnog sporta postaje I veoma unosan posao.

Enciklopedija sadrzi prikaze svih zemalja,odnosno njihovic fudbalskih saveza,koji su ravnopravni clanovi svetske I kontinetalnih fudbalski organizacija. Ti prikazi odnose se na osnovne podatke iz fudbalske nacionalne istorije, istaknute klubove I njihove igrace,uspehe na svetskim I regionalnim takmicenjima. U oboj ,,fudbalskoj geografiji” svoje mesto imaju  I predstavljeni gradovi s najduzom fudbalskom tradicijom,kao I stadioni sa opisima I tehnickim podacima.
Enciklopedija daje objasnjenja I strucnih sportskih termina, pravila tehnicko-taktickih elemenata I sisteme igre ,kojima se pored tzv.opstih sportskih pojmova potpuno stize uvid u fudbalsku igru.
Veliki broj fotografija I geografske karte daju Enciklopediju posebnu ilustrativnu vrednost, koja doprinosi izuzetnom sadrzajnom bogatstvu izdanja.

Posebna paznja posvecena je razvoju fudbala na nasim prostorima ,od prvih odigranih utakmica od brojnih ucesca na evrpskoj I svetksoj sceni,uspesima nacionalnih sastava,klubova  i istakunutih fudbalera. Prikazana su jugoslovenska prvenstva od 1923. Do 1991. Godine kao I kup takmicenja.
Enciklopedija fudbala sa velikim zadovoljstvom predajemo svojim citaocima I svim onim zaljubljenicima u ovaj sport,koji svojim postojanjem portvrdzuje da je fudbal zaista ,,najvaznija sporedna stvar na svetu”


SKRACENICE




•   AFC                    Azijska fudbalska konfederacija
•   ES                       Evropski sampionat
•   OI                       Olimpjske igre
•   OFC                    Okeanijska fudbalska konfederacija
•   SP                       Svetko Prvenstvo
•   UEFA                  Evropska fudbalska unija
•   FIFA                    Svetska fudbalska federacija
•   CAF                    Africka fudbalska Konfederacija
•   CONMEBOL      Juznoamericka fudbalska konfederacija
•   CONCACAF       Severno-srednjoamericka I karipska fudbalska konfederacija











A-
Abjati Kristijan (Abbiati Christian 1977 ),
italijanski fudbaler ,golman .Karijeru je poceo u Monci,a proslavio se u Milanu-Monca (1994-1995),bordzosesija (1995-1996),Monca (1996-1998),Milan (1998-2006). U dresu Milana osvaja sampionat Italije (1999,2004) Kup Italije (2003) ,Super Kup Italije (2004), Ligu Sampiona (2003) I Super Kup Evrope (2003). Za reprezentaciju Italije  odigrao je jedan mec 2003. Godine protiv reprezentacije Rumunije.Igrao je i u selekciju koja je predstavljala Italiju na SP-u 2002.godine.

Abelanz Zoao (Havalange ,Joao,1916). Svestrani sportista ,najuspesnije kao plivac I vaterpolista.Boje Brazila branio je na Olimpijskim igrama (1936) u Berlinu kao plivac,odnosno u Helsinkiju (1952) kao veterpolista.Od 1963 .clan je Medjunarodnog olimpijskog komiteta kao predstavnik Brazila. Na 39.kongresu Svetske Fudbalske Federacije (FIFA) u Frankfurtu (1974) izabran je za predsednika .Reizabran je 1978. (Byenos Ajres),1982 (Madrid),1986 (Sjudad de Meksiko),1990 (RIM) I 1994. (Cikago). Kao predsednik Svetkse fudbalske federacije (FIFA) odrzao je 720 sednica,posetio 192 zemlje clanice,dobio stotinka nagrada I priznanja.Izuzetno je zasluzan za afirmaciju I modernizaciju Svetske fudbalske Federacije (FIFA). Posebno priznanje dobio je 2004.godine.

Adebajor Emanuel (Adebayot ,Emanuel Sheyi 1984), reprezantativac Togoa.Afirmisao se u Mecu (2001-2003) , a epitet brsnog napadaca potvrdio je I u sastavu Monaka (2003-2006),koji je krajem 2005. dao saglasnost da predje u redove Arsenala. Najefikasnije je bio u sezoni 2002-03.godine ,kada je kao prvotimac Meca postigao 13 prvenstveni golova na 34 utakmice. U dresu reprezentacije  debitovao je 2004. U susretu Zambijom. Na tri reprezentativna meca ,koliko je odigrao ,mrezu protivnika zatresao je dva puta.

Adrijano ,Leite (Adriano,Leite,1982) brazilski reprezantativac I internacionalac. Jedan od najtelentovanih Fudbalera sveta na pocetku 21.beka .Junak tipicno brazilske price,koji je odrastao u favelima Rio De Zeneira sanjajuci o svetskoj fudbalskoj karijeri. Fudbalski idol bio mu je Zikoo.Prvak sveta u kategoriji U-17 na sampionatu odrzanom 1999.Prvotimac Flamenga (2000-2001).Debitovao je golom,a tri puta asistirao. U dresu Flamenga odigrao je samo 19 utakmica I postigao sedam golova. Potpisuje ugovor za italijasnski Inter,ali se odmah kao pozajmljen igrac seli u redove Fiorentine (2001-2002). Dve naredne godine igra u Parmi (2002-2004) ,u 37 utakmica postize 23 gola. Vraca se u Inter I konacno postaje prvotimac . jedan je od najzasluzniji sto je Inter 2005.godine cetvrti put u istorjiju kluba osvojio Kup Italije. U najboljoj brazilskoj reprezentaciji debitovao je pred kraj 2000. Odigrao je (zakljucno sa 2005) 31 utakmicu I postigao 21 gol.Kao prvi seniorski trofej osvaja Kup Amerike 2004. Najbolji strelac Kupa Amerike (7 golova) I zvanicno najbolji fudbaler zavrsnog turnira.


Ajala,Roberto Fabijan (Ayala,Roberto Fabian 1973) argentinskihas,reprezentativac I internacionalac. Nosio je dres argentinskih, italijasnikih I spanskih klubova.Karijera: Ferokaril (1991-1994), River Plata (1993-1995),Napoli (1995-1998), Milan (1998-2000),Valensija (2000-2006). U sve tri zemlje osvojio je nacionalni sampionat – argentinski (1994), italijasnki (1999) I spanski (2002-2004). Kao prvotimac Valensije osvojio je Kup (2004)I Super Kup Evrope (2004). Dugogodisnji je standardni reprezentativac Argentine. Odigrao je 86 meceva I postigao cetiri gola. Dva puta je ucestovao na Sp-u (1998,2002). Na Olimpijskim igrama 2004.godine sa reprezentacijom osvaja zlatnu medalju.

Ajmar, Pablo ( Aimar,Pablo,1979) ,argentinski fudbalski as,reprezentativac I internacionalac.Karijeru je poceo u River Plati (1996-2001), a nastavio u spanskoj Valensiji (2001-2006). Tri puta je igrao u ekipi koja je osvajala sampionat Argentine (1996,1997,1999). Argentinski fudbaler godine bio je 2000.Prvak Spanije dva puta (2002,2004). U dresu Valensije trijumfovao je I u Kupu UEFA (2004),odnosno evropskom Super kupu (2004). Sa reprezentacijom do 20 godina (U-20) osvaja sampionat sveta (1997).Ucesnik je SP-a 2002. Odigrao je 37 meceva I postigao sedam golova.




« Last Edit: July 08, 2007, 20:20:21 by Juventus »
Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
Re: Enciklopedija Fudbala (Istorija)
« Reply #1 on: July 24, 2007, 20:31:13 »
Fudbaler godine Fife, priznanje koje se od 1991. dodeljuje najboljem fudbaleru u svetu na osnovu glasova selektora svih fudbalskih nacija udruzenih u Fifu.

DOSADASNJI POBEDNICI:

1991. Lotar Mateus (Nemacka) - Inter

1992. Marko Van Basten (Holandija) - Milan

1993. Roberto Badjo (Italija) - Juventus

1994. Romario (Brazil) - Barselona

1995. Zorz Vea (Liberija) - Milan

1996. Ronaldo (Brazil) - PSV/Barselona

1997. Ronaldo (Brazil) -Barselona/Inter

1998. Zinedin Zidan (Francuska) - Juventus

1999. Rivaldo (Brazil) - Barselona

2000. ZInedin ZIdan (Francuska) - Juventus

2001. Luis Figo (Portugal) Real Madrid

2002. Ronaldo (Brazil) -Real Madrid

2003. Zinedin Zidan (Francuska) - Real Madrid

2004. Ronaldinjo (Brazil) - Barselona

2005. Ronaldinjo (Brazil) - Barselona

2006. Fabio Cannavaro (Italija) - Juventus/Real Madrid
« Last Edit: July 24, 2007, 20:34:58 by Juventus »
Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
Re: Enciklopedija Fudbala (Istorija)
« Reply #2 on: August 05, 2007, 13:35:01 »
Čudesni leksikon nogometa (2. dio)

Golman, po narodnome vjerovanju, koje je staro koliko i sama igra - najgluplji čovjek u timu. U balkanskim mitologijama još i - najluđi i s najmanje nogometnog talenta.

Nemoguće je ustanoviti porijeklo mita o golmanskoj gluposti, iako je moguće da se radi o posljedicama koje nastaju iz golmanskih grešaka i nespretnosti. Trapavosti obrambenog igrača, centarfora i poslovođe s desetkom na leđima, sigurno nisu ništa rjeđe od golmanskih, ali zbog njih se obično ne događaju tragični porazi. Svaka golmanska greška se pamti jer iza nje najčešće slijedi lopta u mreži. I porazi su nakon toga češći, pošto je malo ekipa koje se uspiju konsolidirati nakon takvih šokova. Navijači godinama pamte takve situacije i pripisuju ih tradicionalnoj golmanskoj gluposti.

Čak i najveći od svih jugoslavenskih golmana i jedan od, navodno, najvećih u povijesti europskoga nogometa, Vladimir Beara, doživio je da se na njegov račun smišljaju vicevi. U kojima je Veliki Vladimir bio glup k'o golman. I još gluplji jer je bio veliki golman.

SLOBODAN JANJUŠ (1952.),
nasljednik Vasilija Radovića na vratima Željezničara, nogometaš koji je promijenio najviše klubova od svih naših ozbiljnih igrača i čovjek pomoću čijeg se imena potkrepljivao balkanski mit o golmanskom ludilu. Recimo, postojalo je rašireno vjerovanje, pogotovu među Željinim fanovima, da će Janjuš namjerno napraviti jedanaesterac, samo da bi ga onda mogao obraniti. Nije se radilo o jezičkoj frazi, hiperboli ili metafori, nego o legendi u čiju su se istinitost ljudi bili spremni zakleti. Pouzdano je, međutim, da je Janjuš bio odličan golman, a da bi ga smatrali velikim, jednim od najvećih u sedamdesetima, nedostajao mu je samo bolji ili važniji kontekst, jak klub i pomalo lične odgovornosti. Bio je boem i umjetnik među stativama, a ne ozbiljan čovjek. A možda ga je koštalo i to što su ga smatrali ludim baš oni koji su ga voljeli. Ali Janjuš nipošto nije bio lud. Odigrao je i nekoliko utakmica za reprezentaciju, a stranice ženskih magazina punila je romansa koju je imao s Eržebet Palatinuš, zgodnom vojvođanskom Mađaricom i najboljom domaćom tenisačicom svoga vremena.

MARIJAN JANTOLJAK (1940.),
golman u više klubova, dugo u banjalučkom Borcu i Rijeci, a karijeru je u zrelim četrdesetima završio u sisačkoj Segesti. Nosio je guste brčine i imao držanje epskoga narodnog junaka. O njegovim kvalitetama malo smo znali, jer su se na njih pozivali ljudi koji su pamtili nogomet šezdesetih. Jantoljak je branio u tri desetljeća i tako je povezao igrače iz udaljenih generacija, od Asima Ferhatovića do Zlatka Vujovića.

SAVO EKMEČIĆ (1951.), rodom iz Metkovića, dugogodišnji golman Sarajeva, dugo u alternaciji sa Seadom Grudom. Savo je bio iz vrste vratarskih ekscentrika, nosio je malo neobičniju frizuru od suigrača, a nakon što je otišao u austrijsku pečalbu i u zrelim godinama se već pripremao za oproštaj, produžavao je svoje gaćice za po centimetar svaki put kad bi primio gol. U intervjuima je izjavljivao da će kopačke objesiti o klin onoga dana kada mu gaće dođu do poda. Nije poznato je li to obećanje i ispunio.

NEBOJŠA ĐORĐEVIĆ (194...), golman OFK Beograda u kasnim sedamdesetima, prosječnih kvaliteta, ali poznat po nevjerojatnoj seriji obranjenih jedanaesteraca, kakvu nitko u domaćim prvenstvima nije ostvario. Barem ne za navijačkih života generacija rođenih šezdesetih. Đorđević je tvrdio da se golman nikada ne smije bacati napamet, niti ima smisla zavaravati izvođača penala trzajem ruke, treptanjem, zijevanjem i sličnim poznatim metodima. Valja sačekati udarac i onda se baciti za loptom. Većina golmana i trenera na ovo ne bi dala ni pet para, a vjerojatno bi i doktori rekli da čovjek nema takve reflekse da tako brani penale. Tajnom je ostalo je li Nebojša Đorđević lagao i hvalio se svojim natprirodnim moćima, što je još više demotiviralo izvođače jedanaesteraca, ili je zbilja imao nešto što drugi igrači nisu.

IVAN ĆURKOVIĆ (1942.), Mostarac koji je domaću slavu stekao u Partizanu, a europsku u St. Etienu. Bez sumnje veliki golman, ali bez značajnije reprezentativne karijere. Branio je u onim šokantnim utakmicama protiv Hajduka, kada je njegov francuski klub u Splitu izgubio 4:1, a kod kuće pobijedio s 5:1 i plasirao se u slijedeće kolo Kupa šampiona.

SLAVKO NJEGUŠ (19...), potekao u mostarskome Veležu, gdje je najprije bio rezerva Slobodanu Mrganu, a onda i prvi golman. Neko vrijeme branio i u Željezničaru. Televizijski reporteri su pri svakom prenosu napominjali da je Njeguš visok metar i šezdeset pet i najniži je među svim našim golmanima. Možda je čovjek bio nekoliko centimetara viši, možda se opet radilo o mitomanskim pretjerivanjima, ali je činjenica da Njeguš nije bio gorostas i da se morao dobro protegnuti ne bi li izvadio loptu koja ide pod prečku. Pristojno je radio svoj posao, nisu mu se događali kiksovi, bio je jedan od onih golmana koji brane atraktivno, ali ne žudeći za umjetničkim dojmom i po cijenu primljenog gola. Međutim, da li bi Njeguševa karijera bila uspješnija da je bio petnaestak centimetara viši, a pritom ništa bolji? Sigurno bi mu tada bolje išlo. U golmana treba imati povjerenja, on je fizički autoritet, kao Indijanac u Letu iznad kukavičjeg gnijezda, a protivnički napadači moraju biti uvjereni da mimo njegove goleme tjelesine lopta ne može proći u mrežu. Slavko Njeguš ništa od svega toga nije mogao biti. Branio je što se moglo obraniti, ali to nije bilo dovoljno jer su centarfori vjerovali da ga mogu probušiti.

SLOBODAN KLIMOVIĆ (1948.), dugogodišnji golman trebinjskoga Leotara i kapetan ekipe. Leotar je važio za drugi najbolji hercegovački klub, iza nedostižnog Veleža, a Klimović je bio jedan od ozbiljnijih domaćih vratara u sedamdesetima. Karijeru je proveo u Drugoj ligi, u jednom te istom klubu, što iz današnje perspektive djeluje romantično. Da imamo svoj Hollywood, možda bi o igraču poput Slobodana Klimovića bio snimljen film.

ESAD MEHMETI (1951.), rezervni golman Vardara za vladavine Dragana Mutibarića i - po općem mišljenju skupljača sličica - najružniji nogometaš u albumu Fudbaleri i timovi za godinu 1974/75.

ENVER MARIĆ (1948.),
Leteći Mostarac, čovjek koji je - istina u prijateljskoj utakmici - obranio penal Gerdu Mulleru. Bio je reprezentativni golman na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, dok mu je rezerva bio Olja Petrović. Nakon neuspjeha u Njemačkoj, Marić je ispao krivac - iako nije bio kriv niti za jedan gol na turniru - te je Petrović postao prvi golman, što će nam se katastrofalno osvetiti na Prvenstvu Europe 1976., kada ćemo u polufinalu, velikim dijelom Petrovićevom krivicom, izgubiti od Nijemaca, a u utakmici za treće mjesto i od Nizozemaca. Da je branio u većem klubu, Hajduku, Zvezdi ili Partizanu, Mariću se nikada ne bi dogodilo da ga stave u zapećak, jer je bio najveći i najstandardniji naš golman u sedamdesetima. Pred kraj karijere dogodilo mu se da ga Dragan Pantelić savlada udarcem s gola na gol, ali ni to nije bio znak slabosti niti zalaska veličine, nego neopreznosti koja će se, međutim, pamtiti dok bude živih svjedoka i prepričavati u svakoj birtijskoj rekapitulaciji nogometne povijesti. Nitko osim Marića nije primio takav gol u sedamdesetima i osamdesetima, ali će malo tko taj gol koristiti kao argument za rušenje legende o Letećem Mostarcu. Marić je bio dovoljno velik da u njegovu veličinu u publici nitko nikada ne posumnja. I po tome se razlikovao od drugih.

BOŠKO KAJGANIĆ (1949.), rezerva Olji Petroviću na klupi Crvene zvezde i još jedan bolji golman od Petrovića. To se vidjelo kada je Kajganić otišao u Tursku, gdje je briljantno branio i u jednoj sezoni se uspio proslaviti. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći, vozeći se iz Istambula za Beograd.

RIZAH MEŠKOVIĆ (1947.),
golman tuzlanske Slobode, a onda i Hajduka u šampionskoj generaciji. Gospodin među stativama. Iako u Splitu nije imao sretnu karijeru, skupo su ga koštali neki kiksevi i postao je rezerva Kataliniću, Meškovića i danas pamte u tom gradu. Njega i njegov bijeli i vječno oprani Fiat 1300 parkiran ispred igrališta pod Murvom.

FRANJO GLAZER (1914.), još ima živih svjedoka koji će reći da je Glazer bio veći od Beare. Branio je između dva rata i još kratko nakon 1945. O njemu mi današnji ništa ne znamo, jer je nogomet kao i teatar, nešto što stvarno traje samo devedeset minuta, koliko i utakmica. Sve što se poslije kaže, legenda je i mit, navijačka potreba za poezijom, normalno ljudsko uvjerenje da je jučer bilo bolje i da se nijedno danas ne može mjeriti s bilo kojim jučer. Bivši glumci i nogometaši su sjene s crno-bijelih fotografija, na kojima izgledaju smiješno, u svojim hamletovskim pretjerivanjima i s onim golmanskim kapama koje su se na glavama nosile još dok je Bog po zemlji hodao i ozbiljno se dvoumio za koga će navijati. Franjo Glazer je živio u takvom vremenu. Objektivno govoreći, možda ono i nije bilo bolje, ali je svakako bilo zanimljivije. I zbog božanske neodlučnosti. Danas se sve zna, pa i to da Bog navija za Nijemce.
Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
Re: Enciklopedija Fudbala (Istorija)
« Reply #3 on: August 06, 2007, 04:25:07 »
Romario (Romario,1966) ,legenda brazilskog fudbala,jedan od najboljih napadaca svih vremena.Karijera : Olario (1983-1985);
Vasko da Gama (1985-1988,1999)-prvak Rio de Zaneira (1987-,1988),prvak Brazila (2000);
PSV Ajndhoven (1988-93)-prvak Holandije (1989,1991,1992),Kup Holandije (1988-1990);
Barselona (1993-1995) - prvak Spanije (1994); Flamengo (1995-96,1997-1999); Valensija (1996-97). Bio je najupesniji golgeter sampionata Holandije (1989,1991) i Spanije (1994). Reprezantativac Brazila (1987-1997).
Za nacionalni tim odigrao je 47 utakmica i postigao 30 golova. Dva puta je ucestvovao u osvajanju Kupa Amerike (1989,1997) a dva puta na svetskim prvenstvima (1990,1994). Na SP-y 1994.bio je u izutenoj formi - prvak sveta i najbolji strelac (pet golova) prvenstva.
Iste godine proglasen je i za najboljeg fudbalera Juzne Amerike.Ovaj uspeh ponovio je i 2000.godini
Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
Re: Enciklopedija Fudbala (Istorija)
« Reply #4 on: August 12, 2007, 12:05:09 »
Čudesni leksikon nogometa (3. dio)

Damir Desnica
je na svakoj utakmici zabio po jedan gol, Miloš Šestić je pao kao pokošen rafalom iz neprijateljskog puškomitraljeza, Jusuf Hatunić Španjolcima uvalio gol sa svoje polovice terena, a Jovan Aćimović je imao uzoran pivski trbuh

Višak kilograma postao je nepodnošljiv prije nego što se moglo ustanoviti da debeli igrači sporije trče. Razlog je bio u stvaranju iluzije kako se nogometom ozbiljno mogu baviti samo nadljudi.

Na Zapadu će još biti poželjno da ti nadljudi izgledaju kao manekeni, pa se krajem devedesetih na sceni pojavio David Backham, prema skromnom mišljenju ovoga kroničara i tekstopisca najprecjenjeniji nogometaš u povijesti igre. Ono što je Ana Kurnikova u svjetskom tenisu, to je taj engleski šminker u nogometu.

DAMIR DESNICA (1955.)
, lijevo krilo NK Rijeke s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Bio je dobar dribler, brz i lagan na nogama. Odigrao je jednu utakmicu za državnu reprezentaciju, protiv Rumunije, i dao jedan gol. U ekipu je upao slučajno, u sezoni selektorskih eksperimentiranja i velikih neuspjeha, pa nikome poslije nije bilo čudno što Desnicu više nisu pozivali u reprezentaciju. A bio je jedan od rijetkih napadača koji su dali jednako golova koliko su odigrali utakmica. Jedan gol u jednoj utakmici. I to ne prijateljskoj. Ali nije Damir Desnica po tome bio izuzetan i vrijedan nezaborava. Ono po čemu ga se pamti, jest da je bio gluh. Ili, što bi se ružno i netačno reklo, gluhonijem. Nijemi su samo kamen, neživa tvar i možda biljke. Svi drugi su u stanju nešto reći. Desnica nikada nije čuo zviždaljku glavnoga suca ili navijanje s tribina. To da je igra prekinuta, vidio bi po ponašanju svojih suigrača i bilo mu je svejedno igra li se utakmica kod kuće ili u gostima. Dovoljno je bilo da nijednom ne pogleda prema publici, pa da publike za njega više i ne bude. Drugima se njegova gluhoća činila kao hendikep te ga možda i zato nisu češće zvali u reprezentaciju. Desnici je, međutim, bilo svejedno zbog činjenice što je gluh. Nikada ništa nije čuo i vjerojatno nije shvaćao što mu to nedostaje u igri. On je bio živi, a na žalost i jedini, dokaz da za nogometnu igru nije potrebno čulo sluha. Kao što nije potrebna ni muzikalnost. Iako su neki nogometaši, Ivica Šurjak, Pavković iz Vojvodine i Milko Đurovski, snimali gramofonske ploče, između nogometa i glazbe vlada nepremostiv jaz. U toj igri ima literature i teatra, u boljim trenucima može biti i filma, a našlo bi se i veze sa slikarstvom ili barem kiparstvom, ali s muzikom baš nikakve. Osim navijačkih pjesama u kojima publika nogometašima nadomješta ono što inače nemaju. Damir Desnica dokazao je da se i bez tih pjesama može.

MILOŠ ŠESTIĆ (1956.)
, napadač Crvene zvezde, o čijoj su se prirodnoj inteligenciji pričali vicevi. Najprije su se partizanovci kleli da je Šestić mentalno zaostao, a onda su im povjerovali i navijači drugih klubova. Na kraju su i zvezdaši prihvatili da je Šestić debil, ali su tu stvar okrenuli u svoju korist. Da, on je stvarno tokmak, kreten, imbecil, blesan i mongoloid, ima medicinsku dijagnozu s kojom ne bi mogao pristupiti polaganju vozačkoga ispita i toliko je glup da nije u stanju odgovoriti kojim je rezultatom završila utakmica. Da, Šestić ne zna da utakmica traje devedeset minuta, igrao bi tri dana kad ga ne bi zaustavili ili kad mu sudac ne bi naredio da prestane. Da, Šestić je čovjek koji u životu ne bi mogao biti ni fizički radnik. Sve je to istina, ali Miloš Šestić je genijalan igrač. Što vi dulje razlažete njegovu prirodnu glupost, to više potvrđujete koliko je on veliki nogometaš. Eto, to je bio argument navijača Crvene zvezde i, za divno čudo, bilo ga je teško oboriti. Navijački argumenti su inače smiješni i rušilo bi ih dijete u prvom osnovne, ali ovo je bio jedan od rijetkih koji se poput oraha ukliješte i niti ih možeš razbiti, niti ih istjerati van. Jedino što bi ti preostalo, bilo je da okreneš priču i odustaneš od mita o Šestićevoj mentalnoj zaostalosti. Čovjek je normalan, kao i svi drugi, glup taman onoliko koliko nogometaš i treba biti. Ali kako to govoriti ako su svi zaključili i prihvatili da je Šestić mentol? Nemoguće! Legenda je potrajala duže od nogometne karijere, nadživjela je cijelu generaciju i možda i danas u tragovima postoji. Pognuta forestgampovska figura Miloša Šestića, onako malenog i plavog, upravo ulazi u kazneni prostor Hondurasa i pada kao pokošena rafalom iz neprijateljskog puškomitraljeza. Sudac pokazuje na bijelu točku i Jugoslavija prolazi u drugi krug Svjetskoga prvenstva 1982. godine.

JUSUF HATUNIĆ (1950.),
stup obrane tuzlanske Slobode i beogradskoga Partizana te živi dokaz kako viškovi znaju biti tragičniji od manjkova. Hatuniću, naime, ničega nije falilo, ni sluha, ni pameti, ni nogometnih znanja, ali je za sport kojim se bavio i za vrijeme u kojem je igrao naprosto bio prejak. U jednom ne pretjerano grubom startu slomio je nogu mladom igraču Partizana Zoranu Raciću, koji se nakon toga više nikada nije vratio na nogometni travnjak. Hatunića su se plašili protivnički napadači, iako nije bio među grubljim braničima u Prvoj saveznoj ligi, ali je imao nešto što nije nitko drugi, što je možda koristilo timovima za koje je igrao, no istovremeno je štetilo samoj igri. Pojavio bi se kao srednjoškolac među prvačićima koji igraju lopte, a to nikada dobro ne izgleda. Kao i većina velikih i jakih ljudi, Hatunić je u duši bio mekan čovjek. Umro je rano i za sobom ostavio sasvim dovoljno tuge za trojicu običnih. Više ga se žalilo kao čovjeka nego kao nogometaša, što je, u svakom slučaju, kompliment. Na onoj utakmici protiv Španjolaca, kada je Juanito dobio flašu u glavu, Jusuf Hatunić je sa svoje polovine terena raspalio prema golu Miguel Angela i pogodio. Engleski sudac poništio je pogodak iz samo njemu jasnih razloga. Možda zato što nije normalno da čovjek tako jako udari loptu.

STOJANČE IDIĆ (19...), garavi Željin deran, koji je izgledao i ponašao se na terenu kao da je ispao iz ciganskih pjesama Miroslava Antića. U skladu s Antićevom poetikom je i završio. Na groblju Bare okupio se bio čudan neki svijet i bilo ga je više nego što je Stojanče u svojoj karijeri zavrijedio ljudi koji bi pohvalili njegovu igru. Bio je sarajevski Nipper Lawrence, junak trećerazrednoga, ali iznimno popularnog stripa koji je sedamdesetih objavljivala Slobodna Dalmacija. Nipper je bio dječak iz predgrađa, za tri glave manji od suigrača, sa sto privatnih nevolja i socijalnih hendikepa na vratu. Na kraju je postao najveći i najslavniji nogometaš, poznat po "horizontalnom udarcu" koji je bio ubitačno precizan i nije ga mogao zaustaviti nijedan golman. Stojanče Idić ipak bi bolje prošao da je, umjesto na Grbavici, završio u stripu.

LASLO LERINC (1949.)
, lijevo krilo novosadske Vojvodine, ćelav, s tek dva-tri postranična čuperka plave kose. Osim po ćelavosti, Lerinc se isticao i po kilogramima. Imao ih je barem dvadesetak viška i bio je deblji od većine trenera. U ona vremena se to moglo. Nogomet je bio sporiji, manje se trčalo, a nije postojala ni estetika koja bi Lerinca eliminirala iz igre. Naime, sedamdesetih je bilo svejedno kako nogometaš izgleda. Važno je da igra. Kasnije će se igra ubrzati, ali će na terenima zavladati i neki principi koji s nogometom nemaju previše veze. Recimo, osamdesetih će već biti puno trenera koji će neobrijanim igračima braniti da igraju, a neki će - recimo Ćiro Blažević - svojima zabraniti i nošenje brade i duge kose. Višak kilograma postao je nepodnošljiv prije nego što se moglo ustanoviti da debeli igrači sporije trče. Razlog je bio u stvaranju iluzije kako se nogometom ozbiljno mogu baviti samo nadljudi. Na Zapadu će još biti poželjno da ti nadljudi izgledaju kao manekeni, pa se krajem devedesetih na sceni pojavio David Backham, prema skromnom mišljenju ovoga kroničara i tekstopisca najprecjenjeniji nogometaš u povijesti igre. Ono što je Ana Kurnikova u svjetskom tenisu, to je taj engleski šminker u nogometu. Na žalost, nogomet je timski sport pa manekene drugi pokrivaju. Nisu Lerinc i njemu slični bili bolji igrači od glavonje sa sto frizura, ali ih je bilo ljepše gledati. Ljudi su se, naime, trudili samo oko lopte.

JOVAN AĆIMOVIĆ (1948.)
, zvani Kule. "Poslovođa" Crvene zvezde i reprezentativac Jugoslavije u pedesetak utakmica. Aćimović nije bio ugodno popunjen kao Lerinc, ali je imao pivski trbuh kakvog bi poželio svaki sređeni i dobro situirani navijač iz tog vremena. Taj trbuh je, nemojmo se sramiti, bio uzor jedne nogometne estetike. Žene nisu dolazile na utakmice niti su nogometaši bili osobito poželjni ženici. Njih bi svome djetetu poželjela malo koja majka, a još su rjeđa bila ženska djeca koja su trčala za nogometašima. Druge profesije bile su popularnije i drukčiji socijalni konteksti. Stadion je i ženskome svijetu, i nezainteresiranom dijelu muškoga, bio nakon javnoga zahoda najodvratniji objekat u gradu. Oni koje je, pak, zanimala igra, mogli su biti nasamo s Aćimovićevom trbušinom i nije bilo nikoga da kaže kako je trbuh na muškome ružna stvar.
Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
Re: Enciklopedija Fudbala (Istorija)
« Reply #5 on: August 12, 2007, 12:08:21 »
Čudesni leksikon nogometa (1. dio)

Od rujna 2002. do siječnja 2003. godine književnik Miljenko Jergović je u seriji članaka objavljenih u bh magazinu Start ispisao neke od najzanimljivijih priča o povijesti nogometa na ovim prostorima.

Od poznate splitske murve, u čijoj su hladovini postavljeni temelji jednog od najvećih, ako ne i najvećeg kluba bivše države, Hajduka, preko legendardnih nogometaša i trenera sa ovih prostora do neizostavnih TV komentatora i navijačkih skupina.

U sljedećih deset tjedana prenijet ćemo vam te tekstove u želji da i mlađim ljubiteljima nogometa približimo neke ljude i događaje koji su možda obilježili mladost njihovih roditelja, a one starije da podsjetimo na neka stara vremena.

MURVA,
stablo u centru Splita pod kojim je rođen i rastao najveći jugoslavenski nogometni klub. Na malom i neuglednom stadionu pokraj gradske plinare Hajduk je postigao sve svoje velike rezultate, osvajao državna prvenstva i pobjeđivao najveće europske klubove. Što nije ni čudo jer je publika bila tako blizu igralištu da je dahtala za vrat protivničkim igračima. Desetljećima je trajala rasprava o tome treba li Hajduku veći stadion. Jedni su govorili da ne treba i uzdali se u magiju mjesta koje se nije moglo mjeriti s Marakanom i Maksimirom, kao što se Zvezda i Dinamo nisu mogli mjeriti s Hajdukom. Bolje je imati veliki klub, nego veliki stadion. Drugi su držali da se po stadionima poznaju istinski šampioni, Ajax i Real, i da će se Hajduk s njima stvarno mjeriti tek kada dobije hram po njihovoj mjeri. Njihovi argumenti pobijedili su kada je 1979., u čast Mediteranskih igara dovršen stadion na Poljudu, jedna od ljepših i impresivnijih građevina posljednjeg stoljeća jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma. U prvo vrijeme poljudska školjka mogla je primiti više od pedeset tisuća ljudi, a nakon što je FIFA uvela pravilo obaveznog sjedenja, broj mjesta sveo se na trideset tri tisuće. S Hajdukovim preseljenjem na novi stadion počela je duga era propadanja. Klub više nije mogao osvojiti prvenstvo Jugoslavije, gubio je važnije međunarodne utakmice, imao je sve manje velikih igrača, a stadion je uglavnom ostajao poluprazan. Tako je u Splitu stvoren mit o poljudskome prokletstvu, stariji ljudi sjetili su se gradske uzrečice: Tu sadi, al ne gradi!, jer će zbog močvarnoga zemljišta, podzemnih voda i uroka biti prokleto sve što je na Poljudu sagrađeno. Ali mimo narodnih vjerovanja i niza drugih razloga zbog kojih Hajduk u osamdesetima i devedesetima nije bio veliki klub, potvrdilo se pravilo nogometne arhitekture prema kojem stadion može biti samo prevelik, nikada premali, dok se veličina kluba mjeri brojem tapkaroša koji se vrzmaju oko njegovih blagajni. Ispod praznih tribina i uz atletske staze rijetko će se odigrati ozbiljna nogometna utakmica. Hajduk je samo jedan od dokaza te istine, a stara murva ostaje sveto drvo njegove mitske povijesti. Uz nju je danas parkiralište i zeleni teren na kojem igraju ragbijaši Nade. Ali uskoro će trava biti pokrivena betonom i tako će nestati i posljednji trag davne slave.


PENZIJA,
neslužbeni naziv drvene polunatkrivene tribine stadiona na Grbavici. Za Penziju su prodavane najskuplje karte, pa se pretpostavlja da su je tako nazvali navijači koji ih nisu mogli platiti, a u želji da ponize one s dubljim džepom. Nikada nije istini odgovarala tvrdnja da na Penziju odlaze umirovljenici. Ipak je bilo neke pravde što je najljepša tribina Željinoga stadiona nazvana po njima. Zato što je taj klub sedamdesetih i osamdesetih imao seniorsku publiku s kakvom se mogao pohvaliti malo tko u Jugoslaviji. Svake druge nedjelje na Grbavicu su stizale časne starine koje su se sjećale predratnih vremena i davne klupske povijesti koja, istina, nije bila obilježena pobjedama, titulama i slavljima, ali je bila puna velikih i malih priča, anegdota i mistifikacija, iz kojih su nicale dvije fiktivne tradicije, proleterska i gradska. Da se netko sjetio, mogao je iz toga nastati veliki film, literatura po mjeri Željine 1001 noći, nogometna bajka u koju se ne mora vjerovati da bi bila autentična. Ali ništa od svega toga. Željini navijački seniori polako su, uz klizave kaldrme i držeći se za iskrzane zelene rukohvate, otišli na ahiret i svetom Petru na istinu, zajedno sa svjetskim proletarijatom i romantikom nogometne igre.


KANTRIDA,
riječka prigradska četvrt i istoimeni stadion za koji je vezana jedna od najčudnijih slika nogometnih djetinjstva. Gledali smo je na televiziji i prikazivala je golemu stijenu što se pružala s kraja na kraj igrališta. Ispred nje je bila stisnuta malena tribina, a po visokim kamenim izbočinama sjedili su najhrabriji navijači. Drugu stranu stadiona Rijeke, onu iza koje se nalazi more, nikada nismo vidjeli jer je bilo nemoguće na stijenu postaviti kameru koja bi ju prikazala. U austrougarska vremena na Kantridi je bio kamenolom, na čijim je ostacima i sagrađen stadion. Otud ta stijena. Ali to nismo znali dok smo nedjeljom u deset na Sportskom pregledu gledali golove s Kantride.


NACIONAL,
naziv stadiona u Santiago de Chileu. Kada je general Pinochet, uz američku logistiku i izravnu pomoć Henryja Kisingera, u krvavom vojnom udaru srušio demokratski izabranu vlast Salvadora Allendea, taj stadion postao je koncentracijski logor. Na njemu su tjednima zatvarani i mučeni socijalistički simpatizeri, novinari, pisci, sindikalni vođe i običan svijet. Broj pogubljenih sa stadiona Nacional nikad se nije saznao, ali jedno ime u Latinskoj Americi vječno se pamti. Victor Jara bio je muzičar, gitarist i autor ljubavnih balada i protestnih pjesama, kojemu su tu odsijecali jedan po jedan prst i onda ga tjerali da svira. Svi veliki južnoamerički pjevači u posljednjih trideset godina, ali i mnogi ljevičarski kantautori u Europi, na svoje su albume uvrstili poneku Jarinu pjesmu. Zato što su mu pjesme bile lijepe i da bi se pamtila njegova sudbina. Nekoliko mjeseci nakon što je Nacional vraćen svojoj nogometnoj funkciji, trebala se odigrati majstorica za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačku između Čilea i SSSR-a. Sovjeti su odbili igrati na stadionu koji je bio koncentracijski logor, pa su utakmicu izgubili bez borbe, a na sramotu čovječanstva u Njemačku je otišla ekipa iz Čilea. Četrnaest godina nakon krvavoga vojnog udara, Pinochet je i dalje bio na vlasti, na istom stadionu odigrano je finale svjetskoga omladinskog prvenstva. Jugoslavija je postala prvak, a Zvonimir Boban je sa suzama u očima i jugoslavenskim barjakom u rukama trčao počasni krug. Država koja je svjetsku titulu osvojila na krvi Victora Jare uskoro se raspala i izbio je rat. Sa stadionom Nacional, tim kamufliranim koncentracijskim logorom, završava službena povijest jugoslavenskoga nogometa.

ŠLJAKA, njome su bili prekriveni pomoćni tereni svih naših stadiona, osim ona dva-tri najveća. Djelovala je zastrašujuće, pa kad si dolazio na utakmicu, mislio si kakvim se sve mukama i strahovima izlažu oni koji žele postati nogometaši. Već od pogleda na šljaku bridjela su koljena i dlanovi. U ona vremena je u nogometu imala smisla sentenca da se preko šljake stiže do zvijezda. O njoj najbolje svjedoče oni koji su derali koljena a da se zvijezdama nikad nisu primaknuli.

MARAKAN A
, najveći stadion u Jugoslaviji, koji je dobio ime po najvećem stadionu na svijetu od kojega je bio samo upola manji. Na sličan način i po istom principu u nas su imenovane i neke druge građevine i institucije, a katkad i živi ljudi. Mi nismo trajali po vlastitoj mjeri, niti smo se mjerili s prvim susjedima, uključujući i one koji su u svemu bili veći i bolji od nas. Mi smo se u svakome trenutku naših života mjerili sa cijelim svijetom odjednom. I tu je jedan od razloga naše propasti, na koju su nas prethodno dugo upozoravali nogometni rezultati. Zato što smo htjeli biti veći od najvećih i nikada sebe nismo doživljavali kao autsajdere, u sedamdesetim i osamdesetim izgubili smo sve važne utakmice. I reprezentativne i klupske. A pobjeđivali smo u ama baš svakoj prijateljskoj utakmici. Jugoslavija je bila prvak svijeta u prijateljskim utakmicama, ali to je samo uvećavalo kolektivnu navijačku frustraciju i najavljivalo propast. A da je vrag došao po svoje, vidjelo se u proljeće 1991., kada je Crvena zvezda na beogradsku Marakanu donijela titulu europskoga klupskog prvaka. Bio je to veliki tim čijem se uspjehu uskoro više nitko neće radovati. Nestajala je zemlja koja je za takvim uspjesima žudjela i čiji su građani ozbiljno vjerovali u vlastitu odabranost.


TOMBOLA,
nalazila se ispod najljepšega stadiona u Bosni i Hercegovini, onoga na kojem je igrao zenički Čelik, i bila je živa suprotnost njegovoj ljepoti. Gore je bilo igralište s tribinama koje je izgledalo kao preseljeno iz Engleske, a dolje velika ružna dvorana s metalnim stolovima i neobrijanom i neispavanom radničkom klasom iz Željezare koja je s kemijskom u rukama i s listićem pred očima pokušavala prevariti sreću. Bilo je to mjesto na kojem se zorno vidjelo kako nogomet ne može biti veći od života. Umjesto da žive za Čelik, željezarcima je njihovoga čelika bilo preko glave, pa su pokušavali prečicama tombole doći do sreće. Možda ima i onih koji su u tome bili uspješni, ali o njima se, po pravilu, nikada ništa ne saznaje. Tu je razlika između nogometa i kocke. Nogomet pamti velike šampione, dok kocka pamti samo velike gubitnike.
Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
Re: Enciklopedija Fudbala (Istorija)
« Reply #6 on: August 19, 2007, 14:33:47 »
Čudesni leksikon nogometa (4. dio)

Flasteri su atentatori praznih pištolja. Stajanje u živom zidu izravna je negacija čovjekove prirode i potrebe za preživljavanjem.

Prvi nogometni aksiom glasi: golova nije bilo jer je utakmica bila dosadna, a utakmica je bila dosadna jer nije bilo golova.

Infarkt u nogometu je nešto dobro i pozitivno, otprilike ono što je u životu orgazam. Valjda je pučkim jezikotvorcima i reporterima bilo neugodno iskovati sintagmu utakmica za orgazam pa su se poslužili izvrnutom metaforom i srčanim udarom. Nogometni mešetar Velibor Džarovski namjestio je u makedonskoj nižerazrednoj ligi utakmicu s rezultatom 132:0...

FLASTER,
nogometaš koji je od trenera dobio zaduženje da tokom utakmice u stopu prati najboljeg protivničkog igrača, najčešće onog s brojem devet ili deset na leđima. Ako odabrani stoji na centru igrališta, Flaster disciplinirano stoji uz njega. Ako kreće u napad, Flaster mu diše za ovratnik. Vrati li se u obranu, Flaster je opet uz njega. Jedina situacija u kojoj se Flaster odvaja od žrtve, je kada medicinsko osoblje na nosilima žrtvu iznese s terena. Ali i tada Flaster ima zadatak da s jednim ili s oba oka prati što se događa s vanjske strane aut-linije. Uvijek postoji opasnost da žrtva poskoči na noge lake, zašprinta preko igrališta, stušti se u šesnaesterac i rezantnim šutom ili gromovitim volejom zatrese mrežu. A sve jer se Flaster odlijepio vjerujući da ranjeni neprijatelj više nije neprijatelj. U nogometu ne važe ženevske konvencije i pravila ratovanja. Samo iznenadna smrt na igralištu ili otvoreni prijelom potkoljenice će dobrog Flastera uvjeriti da je njegov zadatak izvršen i prije isteka devedesete minute. Osim što je njegov zadatak da žrtvi dahće za vrat i da ju vrškom kopačke kucka i štema po gležnjevima, da ju kosi klizećim startovima i skače joj na leđa kad stiže visoka lopta, dobar Flaster iskoristit će i druge načine da izbezumi žrtvu. Dok sudac ne gleda, štipkat će ju za stražnjicu, tiho joj psovati majku i ženu (u slučaju kad je žrtva oženjena) ili novorođeno dijete. Naročito dobri flasteri su znali žrtve sasvim neprimjetno hvatati za testise i snažno ih stiskati. Nakon najviše dva ili tri takva zahvata tokom utakmice, žrtva bi se sasvim izbezumljivala i uzvraćala odgurivanjem ili - još bolje po Flastera - šakom u glavu. Sudac bi izvadio crveni karton i pokazao ga žrtvi, a utakmica se mogla smatrati završenom. Ne samo zato što je protivnička ekipa ostajala s igračem manje (i to najboljim) nego i zato što se u takvoj situaciji i preostalih deset igrača osjeća kao onaj jedan kojem smo muda držali u procijepu. U sutrašnjim novinskim izvještajima nitko to neće napisati, ali svima je jasno da je utakmicu dobio dobar Flaster. On neće biti počašćen visokim ocjenama, za njega se neće zainteresirati selektor reprezentacije i bit će vazda prezren i od domaće i od gostujuće publike, ali trener i suigrači znat će cijeniti njegovu vrijednost. Dobri flasteri su u povijesti nogometa bili rijetkost. Manje ih je nego velikih centarfora i golmana. Možda je dobrih flastera manje nego i velikih desetki. Jedan od najboljih Flastera Prve savezne nogometne lige je početkom osamdesetih bio Zoran Vujović (1958). Iako se, navodno, nije služio psovkama i podlostima te se smatrao korektnim igračem. Ali žrtvu je pratio s fanatizmom kakav je u životinjskome svijetu zabilježen samo kod pustinjskih lešinara i kojota. Vujović je bio lišen osobne taštine, zbog koje stradaju preambiciozni bekovi, i nije mu na um padalo izigravati kreativca u utakmici u kojoj mu je naređeno da bude Flaster. Ali u jednom intervjuu koji je dao potkraj karijere, Zoran Vujović je rekao da se svakoga i najboljeg svjetskog napadača može čuvati osamdeset devet minuta, ali u onoj jednoj minuti može se srušiti svijet. Nema Flastera koji bi izdržao svih devedeset. U Vujovićevim riječima sigurno ima istine, ali one govore i o nečemu drugom. Govore o besmislenosti Flastera u nogometu. Flasterom se služe uplašeni treneri. Flaster je simbol kukavičkog nogometa. I siguran korak prema porazu. Velike ekipe nikad nisu igrale s Flasterom, a velikim trenerima bilo je jasno da Maradonu, Blaža Sliškovića ili Safeta Sušića ne mogu zaustaviti uz pomoć atentatora. Jer flasteri su atentatori praznih pištolja.

ŽIVI ZID, formacija od dva do pet pa čak i šest igrača koja se postavlja u slučaju opasnoga slobodnog udarca. U metaforičkome smislu, ti ljudi su se našli pred streljačkim vodom. Tako se i ponašaju. Preplašeno žmirkaju, sklanjaju pogled, dlanovima štite najosjetljivije dijelove tijela (u većine muškaraca isti se nalaze u međunožju, ali nije pravilo) i čekaju egzekuciju. Za razliku od stvarnih žrtava, one iz živoga zida žele biti pogođene. Ali kako je ta želja u suprotnosti s čovjekovom psihom, ljudi iz živoga zida često se mahinalno izmaknu s putanje projektila. Većina golova iz slobodnih udaraca pada upravo iz tog razloga, a ne - kako većina stručnjaka misli - zbog loše postavljenog živog zida ili zato što je udarac bio naročito precizan. Stajanje u živom zidu stoga je izravna negacija čovjekove prirode i potrebe za preživljavanjem. Trebalo je imati i hrabrosti i ludosti pa stati na devet metara i petnaest centimetara od lopte prema kojoj se zatrčavaju Josip Bukal, Bora Kostić, Jurica Jerković, Siniša Mihajlović, Roberto Carlos... Vladimir Beara (1925.), mitski jugoslavenski golman, za kojega živi svjedoci tvrde da je bio najbolji, tvrdi da nikad nije postavljao živi zid. Lakše je braniti kada si sam, jedan na jedan, govorio je Beara. I nitko mu nije vjerovao. Ili se jednostavno radi o tome da u Bearino vrijeme gromovi nisu sijevali i udarali snagom Roberta Carlosa.

SAVRŠENA IGRA
, to je igra o kojoj se često govori, ali nikad nije bila viđena. A svi mislimo da smo barem deset puta u navijačkoj karijeri vidjeli tim koji je savršeno odigrao. Moramo tako misliti jer je to dio nogometnog vjerovanja, religioznog misticizma igre, bez kojega nogomet ne bi bio magična igra. Nema magije bez opsjene, a nogomet je, u suštini, dugi niz opsjena. Po tome se razlikuje od svih drugih sportova. Ustvari, nogomet je manje sport, a više šamanski ritual. Zato ga toliko i mrze oni koji nisu uključeni u krug vjerovanja. Ali i u toj mreži opsjena mogući su racionalni uvidi za koje znamo da su istiniti koliko god bili protivni magiji igre. Recimo, racionalni uvid kaže da svaka ekipa igra onoliko dobro koliko joj to protivnik dopusti. I to je istina.

DOSADNA UTAKMICA,
to je svaka utakmica koja se završi rezultatom 0:0. Istina, sportski novinari znaju reći da nije bilo golova jer su mreže bile začarane, ali im nitko neće povjerovati. Golova nije bilo jer je utakmica bila dosadna, a utakmica je bila dosadna jer nije bilo golova. Tako glasi prvi nogometni aksiom i nemojte nikada u njega sumnjati. Istina, postoje i dosadne utakmice u kojima je pao gol, pa i više njih. Bilo je i utakmica s pet-šest golova na kojima smo zijevali od dosade. Čim se tresu mreže a gledateljima je dosadno, opravdano je posumnjati da je utakmica namještena. Velibor Džarovski, menadžer, mešetar i prevarant od karijere, namjestio je u makedonskoj nižerazrednoj ligi utakmicu s rezultatom 132:0. Iako svjedoke nismo mogli naći, na neviđeno se može reći da se radilo o jednoj od najdosadnijih utakmica u povijesti.

UZBUDLJIVA UTAKMICA
, svaka utakmica u kojoj padaju golovi, a krajnji pobjednik je ipak neizvjestan. Uzbudljive su i utakmice u kojima sude tendenciozni ili potplaćeni suci, kao i one u kojima se igrači potuku. Lažu svi koji govore da im je mrsko gledati tuču na terenu. Lažu iz pristojnosti. Naime, nije pristojno uživati u nenajavljenim fizičkim obračunima. Ali nogometni teren jedino je mjesto na svijetu gdje čovjek takve obračune može pratiti bez straha da i sam ne nastrada. Sjediš na tribini, gledaš kako se nogometaši međusobno mlate i znaš da nećeš dobiti po glavi. Malo je u životu sličnih užitaka.

UTAKMICA ZA INFARKT
, to je utakmica u kojoj tim za kojega navijaš pobjeđuje golom postignutim u posljednjoj minuti, nakon što je u poluvremenu gubio s 0:2. Zanimljivo je da se sintagma utakmica za infarkt nikada ne koristi u obrnutom slučaju, kad vodiš 2:0 i gubiš u posljednjoj minuti. Iz toga proizlazi zaključak da je infarkt u nogometu nešto dobro i pozitivno, otprilike ono što je u životu orgazam. Valjda je pučkim jezikotvorcima i reporterima bilo neugodno iskovati sintagmu utakmica za orgazam pa su se poslužili izvrnutom metaforom i srčanim udarom. Koliko god apsurdan, njihov je lingvističko- semantički zahvat sa stanovišta nogometne poetike sasvim opravdan. Nogomet je metafora života. U velikim utakmicama on je i metafora rata. Ali njegova snaga je u načinu na koji se izvodi metaforizacija. Čim povjeruješ da se radi o prenesenoj priči o životu i ratu, nogomet te demantira i uvjeri da je riječ o paralelnim i ravnopravnim svjetovima i kosmosima. Nogomet je cyber space. U cyber spaceu infarkt je najbolja stvar koja ti se može dogoditi. Zbog infarkta se odlazi na utakmice.
Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
Re: Enciklopedija Fudbala (Istorija)
« Reply #7 on: August 26, 2007, 16:14:54 »
Čudesni leksikon nogometa (5. dio)

Kako smo poraze izvrtali u pobjede...

Pa ljudi moji, je li to moguće: taj trijumfalni krik Mladena Delića pretvorio se u pouzdan znak prepoznavanja; Moralni pobjednici su neslavno poraženi, a naš najveći problem je što nikada nismo znali stati na loptu, što god da to značilo.

Zašto nam božica Fortuna nije bila naklonjena? --- Kako je Danska uletjela umjesto Jugoslavije? Sve naše metafore --- Tko, kako i zašto je koristio tu čudnu, nepostojeću riječ penaltik? --- Što je to elver...

MORALNI POBJEDNICI,
tim koji je nezasluženo ili nesretno izgubio utakmicu. Ovaj termin učestalo se pojavljuje u komentarima sportskih novinara od sredine sedamdesetih. Bilo je to vrijeme velikih poraza jugoslavenskih reprezentativnih i klupskih ekipa, pogotovo Hajduka. Gubilo se u posljednjim sekundama, golom iz ofsajda ili iz nepostojećeg jedanaesterca. Ili se događalo da povedemo s dva razlike pa nam se u poluvremenu igra raspadne i protivnik nam do vrha napuni mrežu. Mitski i često spominjani porazi su onaj Hajdukov protiv St. Etiena, 1:5, nakon pobjede u Splitu od 4:1, s tim da su Francuzi tri gola postigli u posljednjih petnaest minuta, te katastrofa reprezentacije u drugom poluvremenu utakmice protiv Nijemaca u polufinalu Prvenstva Europe. Iz tih i takvih utakmica naši su izlazili kao "tragičari", ali i kao "moralni pobjednici" jer im "božica Fortuna nije bila naklonjena", a ni sudija nije sudio po pravdi nego "po babu i stričevima". Međutim, kako je tragični osjećaj bio u suprotnosti s optimizmom jugoslavenskoga samoupravnog i nesvrstanog duha, tako se više insistiralo na etičkim kvalifikacijama utakmice. Iako smo u stvarnosti izgubili, u nekom višem smislu smo bili bolji te smo se zato i nazvali moralnim pobjednicima. St. Ettien i Njemačka su, dakle, bili ili moralni gubitnici ili - točnije rečeno - kurve.

U trenucima najvećeg očaja Vladanko Stojaković je govorio da je "sreća kurva", iz čega se dalo zaključiti da je kolegica pomagala kolegama nogometašima. Muškim kurvama iz inostranih ekipa. I nikad se nije dogodilo da se moralnim pobjednikom prozove netko koga smo pobijedili. Premda se događalo i da naši protivnici triput pogode prečku i stativu, da im u posljednjoj sekundi uvalimo gol ili da sudija našima fućne nepostojeći jedanaesterac. Lakonska formula u takvim slučajevima glasi: "Sreća prati hrabre!" Antička božica Fortuna je, dakle, od utakmice do utakmice mijenjala uloge i etičke kvalifikative. Od lake žene, drolje i profuknjače bivala je heroina, Majka Hrabrost i Kosovka đevojka. A sve ovisno od toga pomaže li ili odmaže balkanskim muškarcima, odavno sviklim na pravilo prema kojem se sve poželjne žene na svijetu dijele na svetice i kurve. Našem balkanluku strano je baviti se logičkim pogreškama i nedosljednostima vlastitih metafora i stavova. Uvjereni da smo moralni pobjednici uvijek kada smo na najbjedniji i najstrašniji način poraženi, živjeli smo svoje nogometne živote uvjereni da im nikada neće doći kraj. A došao je brzo. Već u ljeto 1990., kada je Ivica Osim složio reprezentaciju raspadajuće države i na Svjetskom prvenstvu ju doveo na korak od čuda. Da je Dragan Stojković bio sabraniji u odlučnim trenucima protiv Argentine, da Zvonimir Boban nije bio kažnjen zbog udaranja milicionera na Maksimirskom stadionu ili da se božica Fortuna pokazala sklonijom svojim razbludnim sinovima, Jugoslavija se mogla popeti na pobjedničko postolje. Ali nije. Postali smo moralni pobjednici, poraženi u trenutku u kojem nam se smiješila najveća pobjeda u novijoj nogometnoj historiji. Ali što je važnije: tada smo posljednji put bili moralni pobjednici. Počeo je rat, a s njim je zauvijek nestao ovaj termin. Počeli smo ga se sramiti, a ako ga je netko pokušavao koristiti, nailazio je na opći prezir. Iz nekih nejasnih razloga pojam moralne pobjede bio je vezan za postojanje SFRJ. Ali kada smo već bili daleko jedni od drugih i kad nas ništa osim linija fronta više nije spajalo, sudbina se krajnje ironično poigrala s istočnim dijelom mrtvoga tijela stare države. Saveznoj Republici Jugoslaviji nametnute su sankcije i eliminirana je s Europskog prvenstva u nogometu. U zamjenu je na šampionat otputovala Danska s ad hoc skupljenom i nepripremljenom reprezentacijom. I na kraju su Danci postali prvaci Europe. Moralnih pobjednika više nije bilo jer su njihovi navijači trunuli u masovnim grobnicama diljem Hrvatske, na vukovarskoj Ovčari, u Škabrnji, Pakračkoj poljani i Gospiću, gdje su se zajednička radost, bratstvo i solidarnost dijelili prema nacionalnoj pripadnosti žrtava, usred gozbe crva i nevinih zemaljskih baja koje jedu mrtva ljudska tijela i nikome nikad ne pomisle zlo. Moralnih pobjednika nije bilo jer su oni kojima se ježila svaka dlačica na rukama pri pogledu na plavi dres i grb sa šest buktinja, bezglavo bježali od granata po sarajevskim ulicama, probijali se kroz istočnobosanske šume bježeći od noževa i tražili pravdu koje više nigdje nije bilo, a koja je ipak veća od svakog nogometa. Moralnih pobjednika nije bilo jer se svijet moralnih pobjednika podijelio na ubojice i njihove žrtve, a moral se vratio tamo gdje mu je zapravo i mjesto, u srca ljudi. I nikad se na zelenom terenu nije dogodilo ništa pravednije od toga što je Danska postala prvakom Europe.

PA LJUDI, JE LI TO MOGUĆE,
uzvik Mladena Delića nakon što je u Splitu Radanović u posljednjim sekundama dao gol Bugarima. Taj gol odveo nas je na Svjetsko prvenstvo 1982. godine, a Delićeve riječi su, uz obavezno navođenje izvornika, ponavljane u svakoj situaciji za koju bi govornik ocijenio da je adekvatna uzbuđenju velikoga nogometnog reportera. Fraza se uskoro prestala ticati nogometa, onda i sporta općenito, da bi na kraju suvereno ušla u naš jezik. Otprilike na onaj način na koji fraze postaju integralni dio govornoga iskustva u engleskom. "Pa ljudi, je li to moguće!", može se uzviknuti kad god je čovjeka volja, a da ga svi shvate.

STATI NA LOPTU, nije do kraja jasno što ova fraza znači; usporiti igru, odugovlačiti je, mučiti protivnika, napucavati loptu preko tribina ili činiti sve da pri povoljnome rezultatu što više vremena prođe bez prave igre. "Stati na loptu" češće se koristi u negaciji. Primjerice: "Naši nisu znali stati na loptu kao što to čine iskusnije ekipe..." Ili: "Nemamo mi talijanski mentalitet pa da znamo kad treba stati na loptu..." A možda i: "Stali bismo na loptu da protivnik nije igrao tako grubo..." U biti, ova fraza govori o jednoj od većih zabluda našega nogometnog shvaćanja, ali i o kolektivnome poganom karakteru. Naime, nitko kao naši neće toliko odugovlačiti igru i valjati se po igralištu, nitko prije nas tako rano ne "stane na loptu", nitko ozbiljan ne prestaje igrati čim povede u sedmoj minuti utakmice... Koliko god si utvaramo da smo hrabri i borbeni, mi smo kukavice sa zečjim srcima. Tako stoje stvari u nogometu, a možda i u životu. Talijani jesu veliki prevaranti i uvijek su znali igrati bunker s fanatizmom Crvene armije u bici kod Staljingrada, ali oni se nisu ni trsili svojom nacionalnom hrabrošću te su od kukavičluka znali načiniti vrlinu. U nogometu i izvan njega. I što je bitnije od toga, Talijani nisu bili najveći i najbolji, niti su davali smisao nogometnoj igri. A Nijemci i Brazilci koji, pak, jesu bili najveći, nikad se nisu bavili stajanjem na loptu. Bilo im je jasno da je lopta okruglo geometrijsko tijelo na koje ne smiješ stati punom težinom ukoliko nisi lakši od nje. Izmakne ti se ispod nogu i završiš s nosom u blatu.

IDE GLAVOM GDJE DRUGI NEĆE NI NOGOM,
stara fraza nogometnih reportera kojom se isticala hrabrost pojedinog igrača, ali i njegovo ludilo. Naročito su cijenili golmansku i halfovsku požrtvovnost. No, istina je da se ove riječi nisu koristile za nadarenije igrače, čarobnjake igre i velike vratare. Čak ni onda kada su oni zbilja išli svojim glavama tamo gdje njihovi suborci nisu ni nogama. Iz ovoga bi se dalo zaključiti da riječi "ide glavom gdje drugi neće ni nogom" predstavljaju kompliment u situaciji kada je za komplimentiranje jako sužen manevarski prostor. Isto kao kad se za neobično ružnu djevojku kaže da ima lijepe oči ili da je dobra u duši. Ljepotice, naime, imaju još ljepše oči, a stanje duše nije u bližoj vezi s bilo čijim fizičkim izgledom.

PROMAŠIO JE CEO FUDBAL,
govorili su isključivo beogradski reporteri. Iz nepoznatog razloga njima su fudbal i lopta bili istoznačnice. Na kraju se i moglo govoriti o sinonimima, ali samo u dječjem žargonu. Kad dobiješ nogometnu loptu za rođendan, tada si se mogao hvaliti da si dobio fudbal. Nije zabilježeno da je itko mimo djece i beogradskih reportera na ovakav način rabio riječi.

PENALTIK, jedanaesterac u času goleme reporterske egzaltacije. Kada bi Vladanko, Marko Marković ili Zoran Popovski bili u naročito povišenom duševnom stanju i kada bi im pamet dobila temperaturu trideset devet sa sedam, tada bi jedva dočekali da dreknu: "Penaltik!" O značenju dodatka "tik" nitko se nikada nije raspitivao. Vjerojatno zato što je svima bilo jasno da ga priseban čovjek uz riječ penal nikada neće izgovoriti. Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo onome tko bi u nekom sarajevskom kafanskom razgovoru o nogometu rekao - penaltik! Bio bi na duže vrijeme eliminiran iz svake ozbiljne diskusije.

ELVER,
opet egzaltirani izraz za jedanaesterac, ali u ovom terminu ima nečega šmekerskog. Znao ga je izgovoriti Mirko Kamenjašević i drugi reporteri iz starije radijske garde. Iako se radi o germanizmu, elver je zbog starinskoga prizvuka znao zazvučati kao turcizam. Jezički neupućen dječak mogao je pomisliti da se tako zvao jedanaesterac još u vrijeme kada je reprezentacija Sulejmana Veličanstvenog harala svim europskim stadionima i bila je na pola koraka od toga da rasturi tada moćnu austrijsku ekipu.
Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
Re: Enciklopedija Fudbala (Istorija)
« Reply #8 on: September 02, 2007, 23:07:12 »
Čudesni leksikon nogometa (6. dio)

Zašto fes i dres nisu mogli biti zajedno; Zašto Torcida mrzi hajdučku košulju; Zašto su Horde zla odlučile da budu stari muslimani i kako je Velež postao sjena nad najtoplijim gradom...

Usporedba muslimanskoga pokrivala za glavu i dresa nogometnog kluba mogla je čovjeka koštati odlaska na informativni razgovor, prekršajne kazne ili trideset dana zatvora --- Velež je bio vječiti drugi, nikad nije osvojio titulu prvaka i najveća je klupska žrtva raspada Jugoslavije --- Najboljom nogometnom publikom proglasili smo onu koja je postala najmilitantnija, a klubovi velike četvorke natjecali su se u fanatizmu i ludilu svojih navijača.


BOJA FESA, BOJA DRESA, uzrečica koja se među navijačima FK Sarajeva prvi put čula krajem osamdesetih. Sigurno je postojala i ranije, ali nije se izgovarala- vjerojatno iz sigurnosnih razloga. Dok je Služba državne bezbjednosti radila posao zbog kojega je stvorena, tj. dok je zastrašivala građane, usporedba muslimanskoga pokrivala za glavu i dresa nogometnog kluba mogla je čovjeka koštati odlaska na informativni razgovor, prekršajne kazne od trideset dana zatvora ili nečega još ozbiljnijeg, ako mu bude pronađen još koji grijeh, neprikladna metafora ili usporedba. Zbog čega fes i dres nisu išli zajedno dok god je SFRJ bila ozbiljna država? Mogao bi se to upitati totalni stranac, predstavnik međunarodne zajednice koji se poželi baviti fenomenima domaćeg nogometa, a u čudu bi se mogli naći i budući naraštaji Bosanaca. Što je to destruktivno i policiji sumnjivo u fesu, koji se sedamdesetih i osamdesetih prije mogao vidjeti na glavi zalutalog turiste, nego u domorodca islamske vjeroispovijesti? Ništa. Dok god ne bude doveden u vezu s majicom jednoga nogometnog kluba.

Radi se o specifičnoj ideološkoj formuli, u najužoj vezi s pojmom bratstva i jedinstva. Evo kako je razmišljao SDB, a po nalozima i naputcima neke komisije u Centralnome komitetu: svođenje višenacionalnog i nekonfesionalnog simbola (dres nogometnog kluba) na razinu jednonacionalnog i religijski obojenog simbola zapravo znači širenje vjerske i nacionalne nesnošljivosti. Dakle, rušenje temelja socijalističkog samoupravnog sistema i vrijeđanje tekovina revolucije. A u slučaju ambicioznijeg isljednika ili sudije općinskoga suda u Banovićima ili Busovači, možda bi usporedba fesa i dresa mogla biti protumačena i kao kontrarevolucionarna djelatnost ili poziv na rušenje vlasti radničke klase. U svakom slučaju, ozbiljan grijeh je u pitanju. Uzalud će griješnik objašnjavati da nije mislio ozbiljno, da bi samo glupan mogao klub Svetozara Vujovića i Želimira Vidovića smatrati muslimanskim. Uzalud će se pozivati na desetine i stotine Srba, Hrvata, Albanaca, Makedonaca i Slovenaca koji su imali bilo kakve veze s FK Sarajevom. Uzalud će zapomagati i zaklinjati se da je klub od godine svoga osnivanja, dakle od 1946. bio kovačnica bratstva i jedinstva, da je i osnovan kao projekat KPJ i političkoga vođstva Narodne republike BIH i da su u njegovoj izgradnji sudjelovali omladinci i omladinke našega grada. Na radnim se akcijama budila ljubav prema bordo boji. Iza vrhova Trebevića, nakon izljevanja betona za tribine i prenošenja cigli i kamenja, poslije napornoga radnog dana i radničkoga pregalaštva, zalazilo je bordo sunce i nekoliko sati kasnije svitala je bordo zora. Uzalud će krivca hvatati poetski zanos komunizma. Nakon što je boju fesa usporedio s bojom dresa, on je samome sebi presudio. Odreći će ga se i klub i navijači i njegovi najbližnji. Proći će godine prije nego što bude zaboravljen njegov strašni grijeh. Ali on nije nastradao jer je mislio politički loše, nego je stradao jer mu se svidjela rima. Zbog jednostavnih i banalnih rima robijale su generacije bivših Jugoslavena. Boja fesa, boja dresa je među rijetkima koje su imale veze s nogometom. Krajem osamdesetih, u vrijeme kada se slobodno širila čaršijom, rima je imala novu funkciju, koja je bila u skladu s novim, postkomunističkim političkim stremljenjima. Njome su navijači Sarajeva pred navijačima Želje htjeli istaknuti utemeljenost svoga identiteta. Već im se navrh glave bila popela priča o tome kako je NK Željezničar urbani klub starih Sarajlija. E, oni su odlučili biti klub starih muslimana! Ali, čak ni u tome nije bilo ideološke poruke. Mnogi bi katolik i pravoslavac rado pristao da su boja fesa i dresa iste boje, samo da ima čime mučiti modroga komšiju.

KIŠA PADA, SRBIJA PROPADA. VJETAR PIRI, A BOSNA SE ŠIRI
, ovu ironičnu pjesmicu zapjevala je na Grbavici Željina publika na posljednjoj predratnoj utakmici s Partizanom.
Kroz Hrvatsku je već bio protutnjao rat, nad Bosnom se polako smrkavalo, a Manijaci su se prosto zajebavali. Međutim, Milan Zorić, urednik televizijskoga dnevnika, objavio je prilog o teškome nacionalističkom incidentu na Grbavici. Nekoliko mjeseci kasnije Zorić odlazi na Pale, a stadion na Grbavici postaje prva žrtva paljenica bosanskohercegovačko g nogometa.

ROĐENI, ROĐENI, KRAJ NERETVE ROĐENI, pjevali su navijači Veleža dok su se tresle tribine pod Bijelim brijegom. Na goloj kamenitoj planini bilo je ispisano Titovo ime, rijeka je tekla ispod svih svojih mostova, a favoriti su padali na koljena. Bila je to jedna od ljepših, premda jednostavnijih, navijačkih pjesama i jedna od rijetkih čiji refren nije spjevan na tuđu melodiju. Velež je bio vječiti drugi, nikad nije osvojio titulu prvaka i najveća je klupska žrtva raspada Jugoslavije. Njegovi najveći asovi, ljudi po kojima se imenovalo jedno nogometno vrijeme, više nikada neće zajedno sjesti za isti kafanski stol, niti će od kluba primiti ista priznanja, ružne satove i plakete, za ono što su značili sedamdesetih godina. Velež je sjena nad najtoplijim našim gradom.

BILI SU BILI VRHOVI PLANINA, BILA JE KOŠULJA HAJDUČKOGA SINA,
glasi refren stare himne navijača Hajduka iz vremena dok se nisu nazivali Torcidom. Pjesmu su snimili Dubrovački trubaduri, a još se i danas redovno pušta s razglasa stadiona na Poljudu. Međutim, previše je naivna, pjevna i bezazlena da bi ju navijači novoga doba pjevali. Reklo bi se čak da se Torcida srami te pjesme. To nije neobično jer bi se slične sramili i navijači drugih klubova. Lom u domaćem nogometnom navijaštvu dogodio se još prije posljednjega rata. Bilo je to sredinom osamdesetih, kada je britanska navijačka potkultura došla u modu pa smo se počeli ugledati u njih. Slike tuča i nereda punile su nam oči i srca, a hejselska tragedija kod nas je izazvala kontraefekat. Umjesto da se užasnemo i sledimo kao što se užasnuo i sledio zapadni svijet, počeli smo snivati vrijeme kada ćemo i sami s bejzbol palicama, noževima i dimnim bombama zaratiti protiv neprijatelja. Najboljom nogometnom publikom proglasili smo onu koja je postala najmilitantnija, a klubovi velike četvorke natjecali su se u fanatizmu i ludilu svojih navijača. Međutim, kako svaka forma mora imati svoj sadržaj, tako su i naši navijači morali naći nešto za što bi vezali svoju ratobornost, a što nije smjelo imati izravne veze s nogometom. Jer nitko se nikada nije tukao i ubijao zbog nogometa. Tako se na stadionima pojavio nacionalizam, tribine su počele odjekivati od političkih parola, a pjesme o bijelim košuljama postale su reliktom naivne i nevine prošlosti. One prošlosti koja iz perspektive nogometnog navijača današnjice treba biti zaboravljena. U međuvremenu su zapadnoeuropski stadioni dovedeni u red, engleski navijači su postali poznati po miroljubivosti, a onima koji to nisu, policija je zabranila da ulaze u krug od dva kilometra oko stadiona. Odlučili smo biti posljednji divljaci i čuvari tradicije koju su svi drugi napustili.

UBIJ, UBIJ SRBINA, jedna od najkraćih navijačkih pjesmica na svijetu. Može se čuti na svakoj utakmici kada neki hrvatski klub igra protiv nekog srpskog kluba. Ili na utakmicama u kojima na protivničkoj strani sudjeluje barem jedan Srbin. Sportskim reporterima ova pjesmica ne ide na živce, nego govore o krasnoj publici koja je naš dvanaesti igrač. Ubij, ubij Srbina moglo se čuti i u Sarajevu, za rijetkih poslijeratnih gostovanja srpskih nogometaša. Čudno je to navijačko ugledanje i imitiranje. Što je u nekoj zemlji nogomet lošiji, to navijači manje o njemu znaju, ali više imitiraju. Kako je krenulo, na kraju će se na Balkanu pjevati samo tužne pjesme navijača Arsenala, one koje su spjevane za slučaj kad londonski klub izgubi. Svi smo u posljednjih desetak godina zapravo ispali iz lige, a da to nismo shvatili ili nam još nitko nije rekao. Kada jednom shvatimo bit će kasno. Nakon što neka stvar predugo tone, postane sasvim izvjesno da se više nikada neće vratiti na površinu. Tako glasi fizikalno pravilo naše nogometne i ljudske propasti.

UBIJ, ZAKOLJI, HAJDUK POSTOJI. A GDJE JE DINAMO, DINAMOOOO,
pjevali su navijači Hajduka u vrijeme dok se Dinamo, protiv volje njegovih navijača, zvao Croatia. Ali ga nitko osim Tuđmana nije tako zvao. Skoro deset godina navijači Dinama skandirali su ime kluba koji u to vrijeme nije postojao, dok o onome koji jest postojao nikad na maksimirskim tribinama nije otpjevana nijedna jedina pjesma. O Croatiji su se pjevale samo pogrdne pjesme. Pjevali su ih navijači suparničkog kluba i time zatvarali krug jednoga od najzanimljivijih paradoksa domaćeg postkomunističkog nogometa. Nakon što prođu godine bit će to još jedan podatak iz nogometne povijesti koji neće razumjeti oni koji ga nisu doživjeli.
Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
Re: Enciklopedija Fudbala (Istorija)
« Reply #9 on: September 10, 2007, 15:28:15 »
Čudesni leksikon nogometa (7. dio)

Ćiro Blažević: Od Sarajeva do Teherana.

Dok su vladali komunisti, Blažević je tvrdio da potječe iz napredne radničke porodice; Kad su došli nacionalisti, Ćiro mijenja obitelj: sad potječe iz katoličke porodice koja je teško patila i decenijama stradala zbog svog hrvatstva.

Prva titula s Dinamom, dvije godine nakon Titove smrti --- Uloga bijelog šala u karijeri Miroslava Blaževića --- Ćiro i Franjo --- Prelazak u pedere - Bijeg u Iran --- Povratak u Sarajevo.

MIROSLAV BLAŽEVIĆ, ĆIRO (1935.), nogometni trener, hrvatski i švicarski državljanin, s nekonzumiranim pravom na bosanskohercegovačko državljanstvo. Rođen u Travniku, zagonetnog porijekla. Kaže da mu je otac bio haesesovac i hrvatski vojnik, starijega brata su ubili partizani, a cijela je obitelj zbog hrvatske i katoličke orijentacije dosta propatila nakon 1945. Međutim, do 1990. Miroslav Blažević tvrdio je da potječe iz napredne radničke familije koja je na vlastitoj koži osjetila nepravdu nenarodnih režima. U obje verzije poklapa se samo to da mu se majka zvala Kata.

Ovi podaci bi za priču o nogometu i nogometašima bili irelevantni i neumjesno bi ih bilo i spominjati da se ne radi o čovjeku koji je na njima gradio svoju nogometnu strategiju. Blažević je paradoksalna pojava, ne samo u sportu: nešto poput uspješnoga kemičara koji se umjesto epruvetama tokom cijele karijere služio s tri kutije od šibica i jednim kamenčićem. Da biste ustvrdili da se radi o običnome prevarantu, morate ignorirati činjenice. Miroslav Blažević je 1982. osvojio prvenstvo s NK Dinamom, klubom velike četvorke, koji je patio od neizlječivoga kompleksa manje vrijednosti i bez obzira na grdne novce uložene na kupovinu igrača, dvadeset pet godina nije bio prvak. Ćiro je u Maksimiru bio nadigao silnu hampu, kakvu Jugoslavija nije upamtila, igračima i navijačima su se caklile oči kao da su na težim drogama, tako da je Dinamo postao prvak ponajviše zato što u tom trenutku nikome drugom nije bilo toliko stalo da osvoji prvenstvo.

Sve se događalo dvije godine nakon Titove smrti, dakle u vrijeme kad politički motivi bilo koje vrste nisu mogli ljude pretjerano motivirati, a neposredno pred Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj na koje smo opet odlazili s maksimalnim ambicijama te nadom u genijalnost Miljana Miljanića. Miroslav Blažević je, dakle, bio u situaciji totalnoga autsajdera. U timu nije imao puno reprezentativaca, bilo je prekasno za komunizam, prerano za nacionalizam, a njegovo poznavanje nogometne strategije (što je sama po sebi krajnje sumnjiva sintagma) nije nadilazilo znanja većine prvoligaških trenera. Ali on je bio najglasniji, govorio je isključivo u kategorijama sudbine, i oko vrata je stavio bijeli šal. Bio je to znak gurua, fetiš koji će ga proslaviti i u koji će povjerovati ne samo dinamovci nego i svi drugi. U pismima čitalaca beogradskoga Tempa jedan se zvezdaš iz Ćuprije kleo da bi bilo dovoljno oduzeti Blaževiću njegov šal i Dinamo će ostati bez šansi. Vrlo vjerojatno je bio u pravu. Povijest će dokazati da Ćiro teško funkcionira bez mistifikacije, fetiša i priča koje naizgled nemaju veze s igrom. On je u svoje igrače ulijevao religijsku vjeru, a bijeli šal bio mu je relikvija. Izmislio je Boga u nogometu i odmah svoju vojsku poveo u vjerski rat.

Međutim, kako svaku vjeru u stopu slijede sumnja, bezvjerništvo, ateizam i profana kontrarevolucija te kako u nogometu svaka nova sezona znači i novu eru, tako Ćiro s Dinamom nije mogao ponoviti uspjeh. To će biti konstanta njegove karijere. Imat će sezonu za Prištinu, pa sezonu za Rijeku, a na kraju i svoj životni vrhunac, dugu sezonu s hrvatskom reprezentacijom. Klubove će spašavati od ispadanja iz lige, a s vatrenima će biti treći na svijetu. U Prištini se još kitio bijelim šalom, a zatim je mudro shvatio da valja mijenjati insignije, relikvije, religiju i ritual. Drugi bi do smrti pokušavao s istim šalom, ali Ćiro tu grešku nije učinio. Ako odmah i nije osjetio dah novih vremena - jer je Franju Tuđmana u prvi mah odbio i nije htio 1991. doći u Hrvatsku - učinio je prave stvari čim je shvatio da se rađa država koja funkcionira kao njegov prostoprošireni nogometni klub. Tuđman je bio sumanuti diktator alanfordovskoga tipa, opsjednut nogometom kao temeljnim simbolom nacionalne snage i moći, a Ćiro je samo u njegove okvire uglavio novu vjeru. Franjo je nastupio kao otac, sin i duh sveti hrvatskoga nacionalizma, a Miroslav Blažević bio je njegov veliki nogometni evanđelist. Nakratko je postao vlasnik NK Dinama, a potom je preuzeo reprezentaciju sastavljenu od igrača formiranih u jugoslavenskoj prvoj ligi.

Najbolji među njima prethodno su igrali za omladinsku reprezentaciju zajedničke države, koja je 1987. bila svjetski prvak u Čileu. Uvjerio ih je da na nogometnom terenu domovini znače isto što su joj značili svi oni ljudi koji su izginuli braneći Vukovar. Nazivao ih je svojim sinovima, čime se pokazao mudrijim od Tuđmana koji svoje podanike nikada nije posinio i pokćerio, a u pobjedama su sinovi postajali vitezovi. Termin vitez u Hrvatskoj devedesetih bio je neformalna varijanta narodnoga heroja u SFRJ. Svako dodavanje bilo je za naciju, golmanska parada značila je obranu domovine, a pobjednički pogodak bio je poput nezadrživoga tenkovskog prodora kroz neprijateljsku pozadinu. Za nacionaliste u devedesetima domovina nije imala jasne granice. Osim teritorija Republike Hrvatske, valjalo je zapasati Bosne i Hercegovine koliko se bude dalo, a poslije krenuti dalje. Nitko ne zna koliko dalje. Do Vladivostoka, ako bog da. I do titule svjetskoga prvaka.

Simbolična istina obično je veća i točnija od istine stvarnosti. U hrvatskom, Ćirinom i Tuđmanovom, slučaju bilo je obrnuto. Stvarni rat završen je tako što je Hrvatska ostala tamo gdje je i bila, ali siromašnija i osramoćenija nego što je trebala biti, a simbolički je završen velikim trijumfom. Činjenica je da su Ćiru kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo pronosale vile, činjenica je i da su vatreni u Francuskoj imali lude sreće, a bogme im ni suci nisu bili neskloni, ali velika činjenica, koja jede sve pobrojane male, jeste da ništa od toga nije dovoljno da budeš treći u svijetu. Blažević je, uz pomoć svoga religijskog koncepta, od dobrih igrača načinio genije nogometne igre. Tuđmanu, pak, tako nešto s četiri i pol miliona Hrvata nije pošlo za rukom. Nije, jer je to u stvarnosti nemoguće. Ali mimo Miroslava Blaževića teško da je moguće i u nogometu.

A onda se trećega siječnja 2000. u Hrvatskoj promijenila vlast i Blaževićeva je vjera došla u ozbiljnu krizu. Postao je "peder", Tuđmanov sluga i bijedan lik u bezrazložnome optimizmu najavljenih društvenih promjena. Otišao je i obećao da se nikada neće vratiti iz samoodabranog progonstva. Ali pogriješio je jer je izabrao Iran. S reprezentacijom te zemlje doživio je sramotni debakl. Iako je imao laganu kvalifikacijsku grupu - ta sreća uvijek ga je pratila - nije uspio odvesti Irance na Svjetsko prvenstvo. Pred odlučujuće utakmice, očiju punih suza, vikao je na svoje perzijske sinove, kleo ih što igraju kao žene i podsjećao ih na njihovu braću koja su u ratu s Irakom na oltar domovine položila svoje mlade živote. Neki drugi bi se na te riječi naježili do najsitnije dlačice na domalom prstu, ali Iranci su u Ćiru samo blijedo gledali i ništa u njima nije postalo jače i čvršće. Lijeni i nevoljni na treninzima i neodgovorni na utakmicama, ti su momci potvrđivali nešto što Blaževiću nije moglo biti jasno. A nije jer Ćiro nije bogobojazan čovjek i teško će mu itko povjerovati da je sa svevišnjim prisniji od Marxa i Engelsa. Da jest, ne bi vladao umijećem stvaranja religijskih koncepata u svakodnevnome životu i u nogometnoj igri. Naime, Iran je ipak vjerska država, s jakom islamskom tradicijom, u kojoj ljudi češće i čvršće vjeruju u Boga nego u nekim drugim zemljama. Ako čak i ne vjeruju, ni tada baš nisu spremni stvarati paralelne i profane religijske obrasce. Iranci su s Allahom komunicirali na svoj način, a Ćiro nije veliki imam pa da tu komunikaciju preusmjeri na nogometni teren. Fijasko koji je doživio u Teheranu vjerojatno je krunski dokaz Blaževićevih trenerskih sposobnosti. One su takve vrste da traže dovoljno primitivnu (da bi mogla biti na jednostavan način manipulirana), a istovremeno i dovoljno bezbožnu sredinu. Ipak, iz Irana ga nisu ispratili s pogrdama s kakvima odlaze neuspješni treneri, svejedno iz koje ih zemlje i grada tjeraju, nego je otišao kao gospodin, a još je svoga pomoćnika ostavio da ga naslijedi. To potvrđuje da je Ćiro i za Irance bio neka vrsta čuda, nije im mogao biti antipatičan, a vjerovali su mu da je poraz posljedica zle sudbine.

Priča o sudbini arhetipski je zadata svim euroazijskim civilizacijama, svakome svijetu koji je potekao iz Jeruzalema i njegove okolice. Inače, Blažević u slučaju poraza naizmjence koristi tri skupine objašnjenja. Sudbinska, grešnička i sudačka. Prva se tiču neobjašnjive kosmičke nesreće koja je dovela do katastrofe. Druga se tiču njega: Ćiro je jedini trener koji će samoga sebe okriviti za poraz, da bi onda mogao izigravati mučenika vjere. Treća objašnjenja su, naravno, najčešća. Suce krivi i većina drugih trenera, ali samo Ćiro ih smješta u okvire globalnih zavjera, na kojima bi mu, i na okvirima i na zavjerama, pozavidio i Samuel Huntington. U Iranu je bila kriva sudbina. Fatum, kismet...
Sljedeći Ćirin izbor bilo je Sarajevo. Istovremeno, povratak zavičaju i mjestu na kojem se najbolje ispravljaju greške koje čovjek počini u Teheranu...
Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
« Last Edit: September 10, 2007, 15:39:50 by Juventus »
Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
Re: Enciklopedija Fudbala (Istorija)
« Reply #12 on: September 17, 2007, 03:23:18 »
Čudesni leksikon nogometa (8. dio)

Ćiro Blažević: Od Sarajeva do Teherana (2. dio)

Nigdje ljudi ne vole karaktere poput Ćirinog, ali njega vole gdje god dođe; On je krivotvoritelj i lažov, a da je postao selektor bosanske reprezentacije, u ovoj zemlji dešavala bi se prava čuda

U Sarajevo je došao uz podršku i lobiranje jednog bivšeg sportskog novinara, sada dužnosnika Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine. Dok je šetao Baščaršijom, na oči su mu navrle suze. Zato što se sjetio mladosti ili zato da bi bile primijećene? Dvojbe nije bilo: sve što radi u javnosti, Blažević radi da bi se istoj javnosti svidio. Za novine je izjavio da prema Bosni i Hercegovini osjeća dug, a funkcija selektora je - kao što znamo i iz drugih slučajeva - idealna za vraćanje dugova. Obećao je da će reprezentaciju odvesti na Europsko prvenstvo, pa iako je nezahvalno proricanje nogometnte budućnosti, vrlo vjerojatno bi mu to i uspjelo.

U to vrijeme nije na svijetu bilo pogodnije osobe od Miroslava Blaževića za stvaranje bosanskoga nogometnog čuda. Istovremeno, teško bi se mogao naći gori i nepodesniji čovjek da reprezentira ovu zemlju. Radilo se o paradoksu tipičnom i za Ćiru i za Bosnu. Protiv njega najžešće se pobunio Vahid Halilhodžić, iako su rogoborile i neke druge umirovljene nogometne legende. Vaha se pozivao na svoja mostarska ratna iskustva, spomenuo je Blaževićevo političko držanje iz tih mjeseci i godina, i rekao da ne može biti da takav čovjek postane bosanski selektor. Jedini lokalni nogometni velikan koji protiv Ćire ništa nije rekao bio je zapravo onaj najveći, Ivica Osim. On je odvojio nogomet od politike, sklon da se svakome zaboravi i oprosti sve što ne pripada kategoriji zločina, a kako Ćiro Blažević nije zločinac, nego veliki nogometni trener, tako bi, mislio je Osim, on bio odlično rješenje za selektora bosanskohercegovačke reprezentacije.

Kad a prođu godine i kada nestanu svi razlozi koji ljude gone u grijeh, a ujedno čine i samu bit njihovih života, kada dakle budemo analizirali događaje s povijesne distance, pokazat će se da su i Halilhodžić i Osim bili u pravu. Vahino pravo je pravo čovjeka i društva, a Švabino pravo je pravo sveca i univerzuma. S bosanskoga stanovišta nezamislivo je da Ćiro, isti onaj koji je do Bosne držao kao do prljave čarape ispod tuđega kreveta, postane reprezent makar i najneznatnijeg dijela njezine časti. S univerzalnog su stanovišta takvi razlozi irelevantni jer ih se nije držao ni Bog dok je stvarao Svijet, a na gubitku su svaki čovjek i društvo koji drže do njih, svejedno u kakvim okolnostima. Na kraju je Vahina riječ pobijedila. Zapravo, pobijedilo je to što na vas dunjaluku više ljudi misli kao on. U nogometnom slučaju nije prevelika šteta da je tako. Kao što ne bi bilo šteta niti da je suprotno. Da su ljudi po Osimovoj mjeri, Bosna bi sigurno imala bolju nogometnu reprezentaciju. Ali kako nisu, dokazano je, premda ne na jako važnoj stvari, da se ni Bosni ne može raditi ono što ne bi podnijeli drugi.

Nakon što je Miroslav Blažević definitivno odbačen kao mogući selektor, sportske su rubrike zagrebačkih novina bile pune tvrdnji kako se radilo o političkoj odluci te da su Ćiri presudili muslimanski nacionalisti. Bosanski nogometaši na privremenom radu u Hrvatskoj, naročito oni muslimanskih imena i prezimena, takmičili su se koji će više žaliti zbog odluke Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine i žešće osuđivati njezinu političku pozadinu. Nitko to od njih nije očekivao, ali oni su vjerovali da si na takav način olakšavaju mlaćenje para u Hrvatskoj. Ni njima, u to nema nikakve sumnje, Ivica Osim ne bi zamjerio, a Vahid Halilhodžić se vjerojatno duboko zamislio nad diferencijacijom u Admirovoj, Ibrahimovoj i Edinovoj glavi.

Zabrinuti princ Fahd

Teško je ostati čestit u kosmosu Ćire Blaževića. Ali krivo je misliti da su u priči koja se oko njega plela postojali nacionalni i konfesionalni razlozi. Glupo je misliti da bi muslimani i Bošnjaci trebali biti naročito uvrijeđeni njegovim dolaskom u Sarajevo. Bosna i Hercegovina ili Hercegovci i Bosanci imali su pravo suditi o njemu kao Vahid Halilhodžić, ali ništa više i ništa sitnije od toga. Pogotovo ako na osnovi zagrebačkih i teheranskih iskustava znamo što bi Ćiro radio po Bosni. Ne bi mu trebalo puno da reisu postane ozbiljna konkurencija, a i princ Fahd bi imao dobrih razloga za zabrinutost. Ćirin islam, kao glavni pokretač bosanskohercegovačko ga nogometnog proboja, bio bi neusporediv s onim što je, barem u sportu i folkloru, doživio muslimanski svijet. Već ga vidimo kako bosonog ulazi u Begovu džamiju da isprati džumu pred odlučujuću kvalifikacijsku utakmicu. A onda po redu i pravilu ide u Katedralu i Sabornu crkvu. Taj heroj ekumenizma s važnim muslimanskim uklonom, jer muslimani su ipak većina u reprezentaciji i o njima treba najviše povesti računa, stvara formulu bosanskoga duhovnog sinkretizma na kojoj bi mu pozavidio i Paolo Coelho, jedini Brazilac za kojeg valja žaliti što je pisac a ne nogometaš, dok se živim ibretom ibreti cijeli svijet. Njegovi sinovi srljaju prema protivničkom golu s fanatizmom žešćim od onih koji su se zaletjeli u Svjetski trgovinski centar, bekovi cijepaju po protivničkim cjevanicama bezdušnije od bombaša samoubojica na Bliskom istoku, a vezna linija radi lukavije i zloćudnije od Osame bin Ladena. Pritom, ama baš nikome nije jasno kako je od onih finih i bezvoljnih manekenčića, klinaca koji su pozaboravljali i vlastiti jezik, a gdje neće porijeklo, Miroslav Ćiro Blažević stvorio vjerske fanatike. I već se iz radio-aparata i televizora čuje njegov meketav glas i upozorenje da Hrvati i Srbi u reprezentaciji ne ginu za Bosnu poput Bošnjaka. Već vidimo suze u njegovim očima jer su se sinovi naroda kojem i sam pripada pokazali nedostojnim bosanskoga grba. I gotovo da ga čujemo kako uzvikuje da mu je tek sada jasno zašto su se najbolji sinovi katoličkih i pravoslavnih majki poturčili i postali bosanski veziri. Učinili su to od silne sramote jer se njihovi suigrači nisu dovoljno zalagali za dobrobit najdražega dresa. Da, sve to i ništa drugo dogodilo bi se da je Miroslav Blažević postao selektor nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.

I opet paradoks: takav ishod bio bi pogubniji po Osimov, nego po Halilhodžićev svjetonazor. Švabin bi univerzalizam još gore stradao u zemljici Bosni, a Halilhodžiću bi, eventualno, samo stradali živci jer više nitko ne bi obadavao priče o tome što je Ćiro bio i govorio 1993. godine. Nitko ne bi vjerovao da je ta godina ikad i postojala. Što i nije tako loše za narodno zdravlje: ružne godine valja zaboravljati čak i kada su herojske i mučeničke. Ali, Blaževićev uspjeh ne bi imao nikakve veze s univerzalnim razlozima koji bi ga doveli na mjesto selektora. Upravo suprotno: bila bi to samo još jedna pohvala balkanskome provincijalizmu i njegovim bezbrojnim varijetetima.

Vjera n soldat vremena

Blažević je genij provincijskih identiteta. Zato i jest u stanju stvarati nogometnei medijske religije. Svaka je religija potekla iz provincije i bila je u početku hranjena i branjena provincijalnim osjećajem svijeta. Kasnije je postala univerzalna, a sveta su mjesta čuvala istinu njezina porijekla. Ćiro Blažević je s Hrvatskom bio treći na svijetu, s Dinamom je bio prvak Jugoslavije, Rijeku i Prištinu spasio je ispadanja iz lige, ali sve to je radio s dubokim osjećajem da je svijet prevelik da bi se o njemu vodilo računa i da ga je moguće osvojiti samo ukoliko ti je tvoje selo jedina mjera. U tome je neponovljiv i nemoguće ga je imitirati. Svatko tko bi pokušao što i on, naišao bi na opći podsmijeh ili bi možda bio linčovan.

Nigdje ljudi ne vole karaktere poput Ćirinog, ali njega vole gdje god dođe. U Teheranu, kao i u Zagrebu. Čak ni pojedinci koji su duboko svjesni tko je i što je Miroslav Ćiro Blažević i dobro pamte što je kada mislio, radio i govorio, ne mogu uvijek pobjeći od njegove magije. Recimo, dok je početkom devedesetih od Dinama pokušavao stvoriti europski klub, Ćiro bi pred naročito važne utakmice imao običaj skinuti s ruke skupocjeni rolex i tresnuti ga o zid. Samo da svojim sinovima pokaže koliko mu je stalo do pobjede i što je sve za nju spreman žrtvovati. Oni bi se zabezeknuli, adrenalin bi im šiknuo u žile, i ginuli su tokom utakmice. U godini dana Ćiro bi tako skršio desetak rolexa, a cijeli klub bio je u transu. Navodno, ti satovi koštaju po deset hiljada maraka svaki. Tek kasnije, nakon što je sezona završena, saznalo se da su rolexi bili lažni, kupljeni po cijeni od desetak maraka po komadu. Ali kome je to tada bilo važno. Odigrali su svoju funkciju, a nogomet nije slikarstvo pa da je važno što je original, a što krivotvorina. Ćiro Blažević je krivotvoritelj, lažov, čovjek nikakvih uvjerenja i bez svijesti o tome da postoji nešto što je u životu važnije od uspjeha, ali malo je u povijesti našeg nogometa bilo većih od njega. Također, on je slika jednog vremena, njegov vjeran soldat, a ljudi neka žale da se nisu rodili u bolja vremena i u sretnijim zemljama. Nije im za to Ćiro Blažević kriv. On se samo snašao. Kao što doktor djeci izvadi mandule da ih više ne muče angine, tako je netko Ćiri izvadio skrupule i ne muči ga ništa osim neuspjeha i poraza. A kako se nogometni porazi kratko broje a dugo pamte, tako ni Ćirina muka nije prevelika.

Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
Re: Enciklopedija Fudbala (Istorija)
« Reply #13 on: October 01, 2007, 17:00:35 »
Čudesni leksikon nogometa (9. dio)

Četvrti svibanj 1980. Datum koji je u povijesti jugoslavenskoga nogometa. U 15.05 h je umro Josip Broz Tito, a sat i pol kasnije prekinute su sve nogometne utakmice svih saveznih, republičkih i regionalnih liga.

Uplakani sudije odsvirali su kraj, a publika se razilazila u muku i grcaju. Tek neki čvršći muški glas poveo bi pjesmu Druže Tito mi ti se kunemo i počinjalo je ridanje. Svako selo s nogometnim klubom i svaki grad imali su svoju mitsku priču o četvrtome svibnju.

Istina, bili su oštećeni oni koji su te nedjelje putovali na gostovanje, jer se na njihovom igralištu nije zbio ritual, ali uvijek postoji još neki klub, lokalni rival, autsajder iz predgrađa ili lokalna amaterska družina koja svake nedjelje igra lopte, tako da je za pretpostaviti kako nije bilo mjesta u Jugoslaviji koje nije doživjelo taj legendarni prekid utakmice.

Ipak, derbi svih derbija i utakmica koja u kolektivnom sjećanju uz najviše slika i značenja obilježava Titovu smrt je ona koja se igrala na splitskome Poljudu između Hajduka i Crvene zvezde. Veliki akustični stadion, jedna od najljepših građevina jugoslavenske socijalističke ere i svakako najimpresivniji sportski objekat sagrađen u nas, bio je mjesto najvećeg plakanja u svih četrdeset pet godina postojanja SFRJ. Poljudska školjka tako je, barem na jedan dan, postala naš Zid plača i naš Jeruzalem u kojem su ujedinjena bila sva živa srca. Televizijske kamere snimale su igrače kako padaju na koljena i u iskrenom vjerskom zanosu ridaju nad prvim i jedinim besmrtnikom jugoslavenske ateističke ere. Kao filipinski kršćani koji se u dane Uskrsa pribijaju na križ za iskupljenje grijeha i evokaciju Kristovih muka, kao Židovi kad žale sve što je žala vrijedno u povijesti izabranog naroda, kao mistici na Božjem putu koji se kažnjavaju bičevima na vrhu kojih su nazubljene metalne oštrice, kao ljudi koje nakon godina razuma i reda uhvati iznenadna histerija, tako su na Poljudu igrači i navijači održali veliku jugoslavensku misu.


Sutra su novine pisale o atmosferi tuge i ponosa, ali ta je kvalifikacija, naravno, bila potpuno promašena. Nitko tog dana nije bio naročito ponosan. Svi su bili uplašeni, srca su se smrznula, i prvi i jedini put dogodilo se da na stadionima nogomet izgubi svaku važnost. Da je na Poljudu, Koševu ili Maksimiru tog dana službeni spiker rekao kako se u ime korote zbog Titove smrti nogomet više nikada neće igrati, i publika i igrači smatrali bi da je to najmanje što smo dužni učiniti za čovjeka koji nas je stvorio. Nitko se ne bi bunio i nitko ne bi mislio da to nema smisla. Samo tada bili smo spremni svoje živote naglavce postaviti da se zaštitimo od posljedica katastrofe koja nas je zadesila. Već sutra i svih narednih dana općenacionalne žalosti mislit ćemo drugačije. Plakat ćemo za Maršalom, bit ćemo izgubljeni i očajni, ali ćemo znati i osjećati da se život nastavlja. A samim tim i da će se opet igrati nogomet. Međutim, virus koji je rođen toga dana će se desetak godina razvijati i na kraju razoriti jugoslavenski nogomet.

Nakon što smo četvrtoga svibnja 1980. u kasnim popodnevnim satima povjerovali da i na stadionima postoji nešto važnije od nogometne igre, nakon što smo, dakle, posumnjali u nogomet i oskvrnuli njegove hramove, bili smo pripremljeni za vrijeme kada igrači više neće igrati nego će ratovati, a publika neće navijati za svoje, nego će činiti sve da uništi tuđe. Početkom devedesetih, u onoj posljednjoj sezoni Prve savezne lige, više nikoga nije zanimalo što se zapravo događa na nogometnom terenu. Prestali su se brojati korneri, nitko nije uživao u magičnim driblinzima, a u mrežu nisu ulijetale lopte, nego topovski projektili, navođene rakete i bombe ispaljene s nekog mjesta koje je kilometrima daleko od stadiona. Išlo se na utakmice, ali umjesto nogometa na terenu je trajao kontinuirani prekid igre kojega je malo tko bio svjestan. Oni koji su bili svjesni - prestali su dolaziti na stadione. Bila je to ona uvijek premala skupina iskrenih vjernika jedne sekularne religije, ljudi koje na igralištu ne zanima ništa osim nogometa, pa kada nestane njega, tada prestaju ići na utakmice.

Logično, vjernici igre ponašaju se jednako kao ljudi koji vjeruju u Boga. Istih je mjeseci i godina iz crkva i džamija pomalo izbjegao svijet koji je cijeloga života vjerovao. Povukao se u osamu svoga srca ili u zadnje redove i safove, otišao u hramove koji nisu na glavnim cestama, tamo gdje se mole siroti i iskreni, a u katedrale i najveće džamije navalili su ljudi koji zapravo ni u što nisu u stanju vjerovati jer im srca nisu prema vjeri ugođena. Vjerni nogometni navijači se, na žalost, nisu imali kamo povući. Utjehu nisu mogli naći ni na malim utakmicama i lokalnim igralištima, pa da umjesto na Dinamove odlaze na utakmice Radnika iz Velike Gorice ili da umjesto Hajduka počnu pratiti Pomorac iz Stobreča. Nema tog zaljubljenika u nogomet koji bi učinio takvu konverziju kakva je prirodna u sljedbenika svetih religija. Zašto? Pa upravo zbog razlike između svetog i profanog. Bog se, naime, pojavljuje svuda i svaka stopa zemlje može biti hram vjere. Da se sruše sve crkve i džamije i ne ostane nijedan posvećen kamen na svijetu, ništa se u biti promijenilo ne bi. Zato što je ljudsko srce jedini hram svake svete vjere, pa i najmanja i najzabačenija crkvica jednako vrijedi koliko i svaka katedrala. Bog je uvijek i na svakom mjestu isto velik i dobar.

Međutim, da bi se vjerovalo u nogometnu igru, ona mora biti moćna i prava. A nogomet za razliku od Boga zna biti mali, beznačajan, amaterski, bijedan, zabavan samo onima koji ga igraju. Nakon što ga je preuzeo đavo rata, naš nogomet je nestao kao sekularna religija i dugo će mu trebati da oživi ili da se obnovi. Tko zna hoćemo li uopće dočekati taj dan, tu nedjelju kada će se utakmice opet igrati samo zbog igre. Ali ako ona ipak jednom dođe, za vjerovati je da će to biti Bogu ugodniji prizor od svih crkava i džamija ovoga svijeta koje ispunjavaju ljudi koji ni u što ne vjeruju.

FRANJO TUĐMAN (1922-1999), u šezdesetima predsjednik Sportskog društva Partizan, a u devedesetim navijač i počasni predsjednik NK Croatije. Čovjek koji je najviše utjecao i na hrvatski nogomet i na hrvatske nogometne navijače, a njegova se nogomet priča može ispričati na više načina i u duhu stilski različitih pisaca, kroničara i povijesničara. Borgesu bi vjerojatno bila zanimljiva činjenica da je Tuđman kao umirovljeni jugoslavenski general, bivši politički zatvorenik i frustrirani nacionalist tokom osamdesetih odlazio na gotovo sve utakmice NK Dinama koje su se igrale u Maksimiru i da je, prema svjedočenju onih koji bi mu se približili, u nogometu nalazio razloge za domoljubnu katarzu. Sve ono što Socijalistička republika Hrvatska nije mogla biti, sve to je za Tuđmana bio Dinamo.

Međutim, nakon što se u paramparčad razlupala Jugoslavija, a dojučerašnji je penzioner postao predsjednik nove države, prvo što je učinio kao nogometni navijač, bilo je da je Dinamu promijenio ime. Prvo ga je nazvao HAŠK-Građanski, a sezonu kasnije - Croatia. Svoju odluku obrazložio je činjenicom da ime Dinamo nose samo klubovi iz komunističke istočne Europe. Ali zar toga nije bio svjestan i ranije? I kako je kao zakleti nominalist mogao navijati za klub takvoga imena i još ga identificirati s nacijom i svim nacionalnim težnjama? Ipak će biti da je iz nekog drugog razloga Tuđman mijenjao Dinamu ime. Koji bi to razlog mogao biti? Na ovo bi pitanje jedini Borges mogao mudro i uvjerljivo odgovoriti. Nama koji, pak, nemamo genijalnost slijepog Argentinca, ostaje da povjerujemo kako je Franjo Tuđman promjenom imena nečega što je iskreno volio pokazao da je u stanju preuzeti božanske prerogative. Bog je, naime, dobar, ali nije sentimentalan prema vlastitom djelu. Ni Franjo Tuđman nije bio sentimentalan prema Dinamu, pa mu je promijenio ime.

To mu navijači nisu opraštali, a njega je do bijesa dovodilo što je slutio da se njegova odluka neće održati vječno. Ali je zato osigurao Klubu veliku lovu. Croatija nije državi plaćala porez, njezini igrači bili su najbolje plaćeni i bili su maženi i paženi kao nijedan društveni sloj ili ceh u Hrvatskoj. Ako se već nisi rodio kao Tuđmanov najbliži rođak, devedesetih ti je najveća sreća bila da potpišeš ugovor s klubom iz Maksimira. Bila je to prava nogometna bajka koja, istina, nije imala veze s igrom, ali je bila primjer kako ne utječe samo politika na nogomet, nego i nogomet može postati politikom.

Franju Tuđmana je, logično, nerviralo to što su mu se zlobnici stalno iza leđa podsmijevali jer je bio predsjednik Partizana. I onda je u jednom novinskom intervjuu Stjepan Bobek, veliki igrač Partizana iz pedesetih i rođeni Zagrepčanin, uzgred rekao da je Tuđman i u to vrijeme navijao za Dinamo. Najvećeg navijača Croatije te su riječi toliko dirnule da je odmah naložio da se Bobek pozove u Zagreb, da mu se udijeli domovnica, da ga se posadi u svečanu ložu i da ga se, ako je moguće, nagovori da se preseli iz Beograda. Bobek je, naravno, došao, slikao se po novinama i televiziji, bio primljen u Predsjedničkim dvorima, odgledao jednu utakmicu i vratio se kući. I bilo mu je oprošteno što živi u Srbiji i što mu srce kuca za Partizan. Sve bi, ni krivom ni dužnom, Stjepanu Bobeku bilo oprošteno samo zato što je rekao ono za čime su žudjele Tuđmanove uši. Nije to stari nogometaš učinio proračunato. Nije on mogao znati ni slutiti da će jednom navijačkom fantastu, neostvarenom nogometnom selektoru, zlosretniku kojem je stadion bio utočište svih frustracija, čudaku i predsjedniku, svojim riječima učiniti takav prezir. Nitko to, naime, nije mogao znati.
Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓

Offline Juventus

  • hehe
  • Stile Juve
  • *****
  • Posts: 9911
  • Reputacija: 87
  • Lokacija: Novi Pazar
  • Godina: 27
  • Član od: 10.09.2006
  • Diego Ribas Da Cunha
Re: Enciklopedija Fudbala (Istorija)
« Reply #14 on: October 01, 2007, 17:01:17 »
Čudesni leksikon nogometa (10. dio)

Kako je Safet Sušić imao Seada, tako je Vahid imao Salema... Da li je Halilhodžić lako ispadao iz takta jer je imao previše pameti za nogometaša ili mu je Bog dao dušu umjetnika... Da nije umjetnosti, ne bi bilo ni Bosne, ni Hercegvoine, a ni nogometa

Što je neki igrač imao veću karijeru i što više njegovih utakmica publika pamti, to više raste fama o darovitijem bratu... Više je u Bajeviću Mostara nego što ga je u svem kamenju od kojega je načinjen namučeni grad...

Emiru Kusturici mora se oprostiti sve što je izvan njegove umjetnosti. To nažalost ne važi za Jadranka Topića i Franju Vladića...

VAHID HALILHODŽIĆ (1951.) Rođen u Jablanici, mlađi brat Salema H., ali se njega ne sjećaju generacije koje su nogomet počele pratiti u vrijeme Svjetskoga prvenstva 1974. Među starijima se, naravno, nađe onih koji se kunu da je Salem bio bolji ili barem darovitiji od Vahida. Na to možeš tek slegnuti ramenima, reći - dobro!, i nužno imati na umu da se radi o još jednom od zlatnih pravila nogometne mitomanije. Otkad je svijeta i vijeka, nije još bilo igrača - a da nije sin jedinac - o čijem se bratu nisu pričale legende. Što je neki igrač imao veću karijeru i što više njegovih utakmica publika pamti, to više raste fama o bratu.

Tako je Safet Sušić imao Seada i tako je Vahid imao Salema. Tako su neki drugi veliki igrači imali braću o kojoj se nikada ništa nije čulo, ali se zna da su propala zbog alkohola, žena, lošeg života, slabih koljena ili naprosto - zbog sudbine. Priča o darovitijem bratu je korak od nogometa ka literarnoj fikciji. Svaki pravi navijač i znalac je ostvareni ili neostvareni pisac koji žudi za tragičnim zapletima i neostvarenim čudima. Osim toga, u razlozima zbog kojih je darovitiji brat propao uvijek se nađe i moralni poučak. Nije dobro piti i dernečiti, jer tada nikad igrača od tebe. A možda je i suprotno! Možda su legende o neostvarenim nogometnim genijima veće od svega što su postigla njihova uspješna braća.
Sve ovo se, naravno, tiče samo nogometne epike i onih koji je stvaraju, a ne ljudi koji su bolje ili lošije igrali lopte. Tako je i u Salemovom i Vahidovom slučaju. Mlađi Halilhodžić je, dakle, bio veliki centarfor. Nije bio genijalan jer nije imao instinkt ubojice i jer se publici počesto činilo da je slab sa živcima ili da ga malo previše pogađaju sudijske nepravde. Dojam, možda i lažan, koji ga je pratio kroz karijeru, kazivao je da Vahid lako gubi samopouzdanje. Recimo, fantastično je izvodio slobodne udarce s ruba šesnaesterca. Sedamdesetih u nas sigurno nije bilo igrača koji je znao tako precizno i lagano plasirati loptu. Preletjela bi živi zid i u neopisivo sporom luku padala prema mreži. Kao da se moglo vidjeti kako golmana hvata panika, baca se za loptom, ali ona odlazi tek nekoliko centimetara od njegove ruke i lakša od novogodišnjeg balona, završava u mreži. Nitko to nije znao izvesti kao Vahid Halilhodžić, pa je postojala mala i odabrana ekipa fanova njegovih slobodnih udaraca. Oni nisu nužno bili navijači Veleža, nego samo pobornici jedne atipične nogometne estetike ili kulta oličenog u Antoninu Panjenki i jedanaestercu koji je taj Čeh izveo u finalu Europskoga prvenstva 1976. Njezini pobornici, a samim tim i najveći Halilhodžićevi štovatelji, smatrali su da je vrhunac nogometa u laganom dodiru, u tome da lopta očeše vrh kopačke ili se - kao slučajno - odbije od pete velikog centarfora i tako završi u mreži.

Kad bi vilenjaci igrali nogomet, oni bi ga sigurno igrali upravo tako, pa zato Vahida Halilhodžića možemo nazvati najvećim predstavnikom vilenjačkoga nogometa u našoj povijesti. Ali tu i jest bio paradoks njegove igre. Umjesto da ima beskonačnu vjeru u sebe jer je u stanju učiniti nešto što drugi nisu, on je lako ispadao iz takta i počinjao je promašivati i nervirati se. Možda je to bila potvrda da ima previše pameti za nogometaša ili mu je Bog dao dušu koja slabo razlikuje igru od života, dakle dušu umjetnika. No, prigovori na Halilhodžićev račun su, naravno, samo načelne prirode i ima ih smisla navoditi tek ako neprestano imate na umu o kome zapravo govorite. Moglo mu se štošta prigovarati, ali ga se u tome ne bi smjelo uspoređivati s drugim centarforima njegova vremena. Jer čim ga se usporedi s bilo kojim jugoslavenskim napadačem, svi prigovori na Halilhodžićev račun bivaju pretjerani do besmisla. To što je mogao biti veći igrač, samo je kompliment i pohvala potencijalnom geniju. Prosječni ili vrlodobri nogometaši ni u mitomanskim maštanjima ne bi mogli nadmašiti sebe. Nakon velike karijere u Veležu, Vahid je dugo igrao u Francuskoj, gdje je završio za trenera. Danas je jedna od većih europskih trenerskih zvijezda. Onako markantan, visok i crn, pomalo demantira opću sliku o velikom strategu. Priroda ga je i time obilježila. Čovjeku je suđeno da bude drukčiji i bolji.

DUŠAN BAJEVIĆ (1948.) Jedan iz Veležove ekipe rođenih Mostaraca, od rijetkih koji ničim nisu povrijedili uspomenu na Grad i Klub. U novinama su ga zvali Princ s Neretve, a krvava i tužna epopeja s početka devedesetih dala je toj tituli dodatno značenje. Zaista, Bajević se prinčevski ponio. Živio je i radio u Grčkoj i kao da ga se nije dotakla histerija mržnje koja je razorila Mostar gore od atomskih bombi iz Hirošime i Nagasakija. Izgovorene riječi podlokavale su drevne temelje i razglavljivale hercegovački kamen tri duge godine. Ono što ne bi mogli topovi generala Momčila Perišića i brata mu po mržnji Slobodana Praljka, uništile su riječi živih Mostaraca, među njima bivših igrača Veleža, dokazujući tako da je grad više kulturna, a manje arhitektonska činjenica. Kad ga se odreknu njegovi stanovnici, grad naprosto nestaje. Upravo to se Mostaru dogodilo više nego ijednom drugom jugoslavenskom, bosanskom ili hrvatskom gradu. Zato nema veće tuge od tuge ljudi koji su ostali Mostarcima i zato njihov osjećaj valja duboko poštovati. Lako je biti Sarajlija jer je Sarajevo đe je nekad bilo, dok je Mostar samo tamo gdje je živih predratnih Mostaraca.

Dušan Bajević zaista je ostao Princ s Neretve. Svejedno gdje živi i gdje će umrijeti, ali više je u njemu Mostara nego što ga je u svem kamenju od kojega je načinjen namučeni grad. I eto, tako je Bajević doživio da priča o njemu ne počinje od njegove igračke veličine. Koliko god to za čovjeka bilo lijepo, za velikoga centarfora mora biti depresivno to što je njegovo životno djelo, ono koje mu je namrijelo prinčevsku titulu, tek drugo po spomenu. A Bajević je bio najbolji jugoslavenski napadač svoga vremena i - nije pretjerano - najveći klasični centarfor kojeg je Bosna i Hercegovina ikad imala. Nije mu bio hendikep što ne igra u klubu velike četvorke. Bio je neprikosnoven kod selektora, a na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj bio je najbolji strijelac reprezentacije, Zairu je dao tri gola. Igrao je elegantno i čisto, nije imao razloga tući se za loptu, a bilo ga je gotovo nemoguće čuvati. Ako se ne radi o optimizmu sjećanja - a ni od toga ne treba bježati - Bajević je posljednji iz plejade neuhvatljivih napadača. Nakon njegove karijere revolucionarno se promijenila nogometna strategija, pa neuhvatljivih više nema po kaznenim prostorima, nego prodiru po bokovima ili igraju prednje vezne igrače. Nekad se neuhvatljivost vezivala za refleks, a danas za atletsku brzinu.

Otkad ga se sjećamo, Dušan Bajević nosi istu frizuru, tek s neznatnim varijacijama u dužini kose. S razdjeljkom sa strane, Bajevićeva je frizura prepoznatljiva u žanru francuskih filmova B-produkcije, snimljenim krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih, u posljednjoj eri u kojoj sav filmski trash nije stizao iz Hollywooda. U Jugoslaviji baš i nije bila moderna, štoviše, odmah je prepoznata kao znak lošeg ukusa. Jedini koji se mogao tako češljati, pa da žene govore kako je baš zgodan, a očevi da ga požele za zeta jer je baš uredan. Bajeviću je, eto, stajala frizura koja nije nikome drugom. Ili smo ga gledali drukčijim očima jer je bio i ostao princ.

JADRAN TOPIĆ (1949.) i FRANJO VLADIĆ (1952.) Opće mjesto onih koji nemaju ništa pametno za reći: Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu! Nije to istina. Puno je najvažnijih sporednih stvari širom zemaljskoga šara. Sve što je šašavo i zabavno, sve što nije stvoreno da ubija nego da veseli, sve od čega neće biti velike koristi, ali ni štete, sve što nas čini svakodnevnim ljudima koje ne pamte ni po velikom zlu ni po svetačkome dobru, sve to i još mnogo drugog pripada svijetu najvažnijih sporednih stvari.

Ali za svaku je sporednu stvar, pa i za nogomet, karakteristično da prestaje biti važna čim se u duhu ili tijelu jave važne stvari. To je, možda, i glavna razlika između nogometa i umjetnosti, razlog zašto nogomet ne može biti umjetnost. A zato što je umjetnost glavna, a ne sporedna stvar, Emiru Kusturici se mora oprostiti sve što se ne tiče njegove umjetnosti. I još mu se vrijedi nakloniti - kao velikom Sarajliji i Bosancu. Možda je bolno i možda je teško, ali je važnije to što nas umjetnost čini ljudima, tvori naš pogled na svijet, naše zavičaje, prizore koje vidimo, i jezik. Da nije umjetnosti, ne bi bilo ni Bosne, ni Hercegovine, a ni nogometa. Obrnuto ne važi. Da nema nogometa, bili bismo isto što jesmo. Iako je ta sporedna stvar tako važna, iako nas raduje, iako na nju trošimo više vremena nego na većinu glavnih stvari, nogomet nas nije učinio ljudima. Ponekog je, istina, učinio princom, ali ni prinčevi ne bi ostali prinčevima da nisu poveli računa o glavnim stvarima. Eto, zato o nogometnoj veličini Jadrana Topića i Franje Vladića više ništa ne možemo reći. A žalost koju zbog toga osjećamo velika je kao što je velik bio grad Mostar sa
Semir Zupljanin Juwe

Diego el mejor jugador
 ▓█▀J▄U▀▄▀V▄▀E▄N▀▄▀T▄▀U▄▀▄S▀▄▀D▀▄▀I▀▄▀E▀▄▀G▀▄▀O▀▄█▓